Bijeli mantil, fotografski aparat i pjesma su tri neizmjerne ljubavi Teodore Čikić, koju mnogi po tome prepoznaju u njenom rodnom gradu, a šta Teodora misli o gradu na Savi, pročitajte u novom izdanju rubrike GRADIŠKA, moj grad.
”Gradiška je moj grad i uvijek će biti moj gdje god da odem i bez obzira koliko me nekad gušila sredina u kojoj se nalazim, ovaj grad je moj dom. Čovjek nikad ne zna gdje će ga životni putevi odvesti, ali ne bih mogla zamisliti svoj život u bilo kom gradu koji nema obalu bilo da je rijeka, jezero ili more, upravo iz razloga što sam odrasla na obali rijeke Save. Baš u vezi s tim smatram da je Gradiški kej jedna od ljepših stvari u ovom gradu, ali takođe smatram da bi mogao biti još bolji, ljepši i savremeniji i bolje iskorišten cijelom dužinom obale rijeke na koju je grad “naslonjen”.
”Gradiška je mnogo uznapredovala u urbanističkom smislu u odnosu na one slike grada koje nosim iz djetinjstva, ali iskreno žalim što se u tom razvoju nismo ugledali na neke veće gradove iz okruženja koji su uspjeli da sačuvaju onu staru jezgru grada i spoje ga sa savremenim građevinama današnjeg doba u skladnu cjelinu. Takođe, mislim da ima mjesta za još više napretka u tom sektoru i smatram da ovom gradu nedostaje trg, zatvoreni bazen, sportska dvorana, igrališta za djecu, sportski tereni, park prilagođen za kućne ljubimce, staze prilagođene biciklistima, trkačima, šetačima ne samo u centru grada nego i šire.”
”Ne možemo reći da se u našem gradu ne nudi sadržaj za razne generacije koji pružaju ustanove kao Kulturni centar ili Zavičajni muzej. Svakodnevno se odvijaju događaji kako kulturno-umjetničkog karaktera tako i oni vezani za sport, radionice i sadržaji koje pokreće nevladin sektor i slično, ali smatram da su ljudi veoma malo motivisani da posjećuju kulturne manifestacije, umjetničke izložbe, pozorišne predstave, muzičke koncerte i slično. Iz kog razloga proizilazi ta nezainteresovanost, ne znam, ali ona se sve više ukorijenjuje u mlađe generacije koje svijet vide jedino kroz wifi konekciju svog smartfona.”
”Mogla bih još pisati o nedostacima života u ovom gradu, ali smatram da je neohodno da se svi malo “pomjerimo” iz letargije i da se osvrnemo oko sebe i uradimo nešto što će donijeti zadovoljstvo svima nama koji živimo u ovom gradu, pa čak i onim koji svraćaju u njega dva puta godišnje.”
