Ono što se već odavno zna, ali mnogi o tome ne govore, ili pak ne žele, nažalost ponovo je isplivalo na površinu. Još prije nekih desetak godina klub iz grada na rijeci Savi počeo je da ne mari za svojim draguljima, svojim pulenima, svojim mladićima koji u svom djetinjstvu razmišljaju samo o jednoj stvari, a to je Fudbalski klub Kozara.
Svaki mališan koji je rođen u ovom prelijepom gradu maštao je da će jednoga dana u crveno-bijelom dresu istrčati na Gradski stadion, međutim…
Ne samo da mnogi nisu istrčali na jedan od najljepših fudbalskih objekata u Republici Srpskoj, nego im nije ni pružena prilika za nečim takvim… A kako će i biti, kada je najbitnije da klub ovakvog renomea uvijek u svom timu ima fudbalere iz Banjaluke, Prijedora, Istočnog Sarajeva, Foče i mnogih gradova širom Srbije. Pitam se samo kome je to potrebno, jer ako igdje čuči talenat za fudbal, onda je to u ovom malom i predivnom gradu gdje svako drugo dijete želi da se bavi najvažnijom sporednom stvari na svijetu.
Samo do prije nekoliko godina, kada prođete pored pomoćnih terena Gradskog stadiona mogli ste da zapazite na stotine dječaka koji se sa uživanjem ”pate” na onom neravnom terenu, ali danas složili se vi sa mnom ili ne, situacija je daleko od bajne…
Posljednje u seriji loših poslovanja, ne samo ove sadašnje uprave, nego i mnogih ranije jeste ponižavanje onoga što si sam stvorio… Kako objasniti da pored izvrsnih talenata koji su bili stopostotni produkt Omladinske škole Kozare danas mnogi igraju u nižerazrednim ligama, kako objasniti da pored nekolicine sjajnih trenera iz Gradiške u posljednje vrijeme bilo najviše onih koji u Gradišci borave samo kada idu u Evropsku uniju, kako objasniti da na Gradskom stadionu u prosjeku dođe jedva stotinu ljudi da gleda meč Prve lige, kako objasniti da tim koji je igrao Premijer ligu Bosne i Hercegovine do prije samo par sezona, sada nema novca da pomogne svojoj djeci? Ovaj klub to zaista ne zaslužuje.
Fudbaleri koji su iznjedrili prošlu sezonu, a što je najžalije u klubu su od svoje sedme godine, više neće nositi crveno-bijeli dres… Stefan Đakušić, Aleksandar Popović, Ognjen Škorić, Aleksandar Majdanac i Neven Bunić su djeca koja su svoje prve fudbalske korake napravila upravo u ovom klubu i jednostavno samo nisu imali sreće da igraju i rade u nekom drugom mjestu gdje će se daleko više cijeniti njihov trud i rad koji su pružali proteklih petnaest godina. Takvih kao oni bilo je i prije, nažalost vjerovatno će biti i u buduće, ali ipak se nadam, a nekako i vjerujem da će doći neko ko će ovakvoj politici stati na kraj. Do tada, naravno da ću i dalje svim srcem navijati za svoj klub, svoj grad u kojem sam rođen, pa makar igrali i Drugu ligu, a kako smo krenuli, nismo daleko…
Na kraju pročitajte jednu zanimljivu ispovjest jednog fudbalera koja sasvim realno opisuje stanje mnogih momaka sa ovih prostora koji ”ganjaju loptu”:
”Trenirao sam fudbal i igrao jako dobro, svake godine sam bio u idealnom sastavu. U školi sam bio odličan đak, ali nisam htio da upišem fakultet, jer me je fudbal mnogo privlačio, a škola ni malo. Na jednoj utakmici kada sam prošao po strani, jedan igrač je uklizao i slomio mi nogu. Operisan sam i sve je prošlo u redu i jedva sam čekao da se vratim na teren, ali mi je doktor rekao nešto suportno, da moram da prekinem sa fudbalom. Nisam želio da ostanem na ulici i znao sam da moram sa nečim da se bavim. Upisao sam fakultet, završio ga i počeo raditi. Sada imam 34 godne, imam ženu, ćerkicu i stan u centru grada. Život mi je savršen. I sada mislim da nije bilo one povrede da ne bih ni postao ono što danas jesam.”
