Poslije nastave, ispisanih domaćih zadataka i naučenih lekcija, Nemanja Žmirić učenik trećeg razreda Osnovne škole “Danilo Borković” u Gradiški, pomaže ženama, starcima i ostalim vozačima u obližnjoj autopraonici da što bolje urede svoja vozila.
Njemu to, veli, ni malo nije teško a uz to, dodaje, ovom poslu ga je otac naučio. Mnogi vozači koji se u autopraonici u gradiškom naselju Senjak, sa Nemanjom prvi put sretnu, uglavnom su zbunjeni, u nedoumici.
Poslije početnog oklijevanja na njegov prijedlog da ih zamijeni i umjesto njih opere automobil, većina mu prepušta vodeno crijevo.
– Na ideju sam došao prije nekoliko dana kada sam vidio da neki stariji ljudi, bolesni i nekako tužni, peru svoja auta. Vidio sam da je to za njih teško, da ih bole noge. Htio sam da pomognem, zamolio da mi dozvole da ih zamijenim, da operem njihov automobil. Znam ja to da radim, videćete – objašnjava nam Nemanja razloge koji su ga podstakli da po nekoliko sati dnevno, na svoju inicijativu, dok se njegovi vršnjaci zanimaju svakojakim igrama, radi u autopraonici.
– Isto tako pomažem i ženama da operu i usisaju auto. To meni nije teško, volim da radim, da budem plemenit. Moji roditelji koji rade teške poslove cijelog dana, kažu da drugima uvijek treba pomoći, da je to lijepo i kulturno, da je pristojno. Drago mi je kada mi zahvaljuju oni kojima sam pomogao a tata mi je rekao da sam naučio i da umijem oprati automobil – opisuje Nemanja svoje interesovanje, stalnu opsjednutost humanošću i autopraonicom u svome susjedstvu.
Dragica Matković iz Gradiške hvali Nemanju zato što je, kaže, po mnogo čemu drugačiji od vršnjaka iz grada, škole i ulice.
– Kada mi je ljubazno, pristojno prišao i kazao, teto, molim vas, ja bih htio da operem vaše auto, nisam odmah shvatila o čemu je riječ, šta je suština ove djetinje ponude. Veoma je pristojan, vrijedan, što je mene oduševilo. Porazgovarali smo, upoznali se, on me opčinio svojim interesovanjem, pristojnošću, inicijativom… To je za svaku pohvalu – kazala nam je Dragica.
Ovaj maštoviti i humani dječak iz Ulice Miloša Crnjanskog broj 6, razlikuje se od većine vršnjaka jer, kaže, nema mobilni telefon niti kompjuter, ne interesuju ga video igrice nego fudbal na školskom igralištu i u parku. Nemanja voli domaće i divlje životinje, traga za pticama i gnijezdima a opsjednut je istraživanjem svoje ulice i naselja zajedno sa školskim drugom Minjom Marjanovićem koji je takođe sa njim često u autopraonici.
– Volio bih novi bicikl, ali ne mogu da ga kupim. Moji roditelji nemaju baš mnogo novca, a mnogo rade. Neki ljudi kojima sam oprao automobil dali su mi po neku marku. Prošle nedjelje sakupio sam 4,5 KM i srećan sam zbog toga. Nisam ja to tražio, ali oni su htjeli da mi daju. Čuvam novac u kutijici od žvakaćih, kupiću nešto za školu ili na vašaru, tamo ima svega – objasnio nam je Nemanja svoje preokupacije i interesovanja.
Roditelji
Nemanjini roditelji Irena i Dejan Žmirić kazali su nam da su iznenađeni njegovim idejama i radnim navikama.
– On nam je ispričao da u autopraonici udaljenoj stotinjak metara od naše kuće, pomaže ljudima, da pere vozila. Mi smo mu to dozvolili pod uslovom da nikome ne dosađuje, da se kulturno i pristojno ophodi, ako već želi da pomogne bilo kome. Njemu se, zaključili smo, dopada pranje vozila a vrijedan je i poslušan kod kuće, ništa mu nije teško – kazala nam je Irena Žmirić hvaleći Nemanju koji je i u školi odličan i marljiv učenik.
/Srpskainfo/
