Slučaj iz Gradačca koji je potresao region ne smije i ne može biti zaboravljen i, ako ništa, mora i treba da dobro prodrma sistem. Sistem je za slučaj iz Gradačca bio žestoko odgovoran, pa se postavlja pitanje kako sistemski djelovati da se ovaj i slični slučajevi ne ponove.
Socijalna radnica iz Gradiške, gostujući na RTV Gradiška je istakla kako je broj slučajeva nasilja u Gradišci u porastu, te kako brojni slučajevi nasilja ostanu neprijavljeni. Jasno je da pomenuta socijalna radnica predstavlja jedan sistem i to sistem koji ne funkcioniše, pa pažnju u ovom tekstu neću usmjeriti na nju. Ako kažem da sistem ne funkcioniše onda mislim da sve žrtve nasilja, na primjer, u Gradišci ako bi odlučile da prijave nasilje, Centar za socijalni rad i policija bi sačekali bar još jednom da se to isto nasilje ponovi (tako govore iskustva iz prakse), prije nego bi preduzeli ODLUČAN korak u borbi da se isti ne ponovi.
Još veći problem su sigurne kuće, u koje žrtvu nasilja institucije kriju od nasilnika, što je nonsens kakav ni jedan socijalni radnik ne zna objasniti. Isto tako, nasilje u braku, a kasnije i u brakorazvodnoj parnici, socijalni radnici i policija sprečavaju samo onda kada eskalira, do tada upućuje zavađene supružnike da se dogovaraju, a znamo kako se zavađeni dogovaraju.
Ono što je najveći problem, a o čemu socijalna radnica nije govorila, jeste loša saradnja policije i Centra za socijalni rad. To je pogotovo vidljivo u brakorazvodnim parnicama, gdje djeca stradaju zbog prepucavanja roditelja ili manipupacije jednog od roditelja, dok se policija pravda da ne može djelovati, a centar za socijalni rad ili se plaši ili djeluje kako mu je lakše. Da ne govorimo o periodu vikenda kada dežurni socijalni radnik samo zaprimi poziv i najčešće čeka ponedjeljak da preduzme određene korake, što može biti prekasno.
Svemu navedenom treba dodati i loš rad na prevenciji, koji se ogleda u jednoličnim kampanjama bez konkretnog rada na osnaživanju potencijalnih žrtava nasilja. Dijeljenje letaka na ulici i slične kampanje ne bi dale ni približno rezultata koliko bi recimo javno objavljivanje bar inicijala nasilnika ali policija našem portalu ovakvo saopštenje nije poslala mjesecima. Kako je onda moguće da se nasilje povećava, a da policija ne šalje saopštenja ovog tipa ili bar tužilaštvo da je nasilnik osuđen.
Zbog svega navedenog, nasilnici su ohrabreni da provode nasilje, institucije međusobno prebacuju odgovornost, a žrtve postaju deprimirano demotivisane da prvo prijave nasilje, a da se potom i protiv njega bore.
Autor teksta je bivši socijalni radnik…
