Igor Babić je šef Odjeljenja za automatizaciju i industrijalizaciju u kompaniji PMP Jelšingrad FMG a.d. iz Gradiške. Dobitnik je zlatne značke Univerziteta u Banjoj Luci za najboljeg diplomiranog studenta 2014/2015. Tokom intervjua s njim ćemo razgovarati o perspektivi mašinskih inženjera u našoj zemlji.
U PMP Jelšingradu radi od aprila 2016. godine, gdje je započeo karijeru u odjeljenju Prodaje. Javio se na konkurs za upražnjeno radno mjesto i započeo svoj životni put u inženjerskoj struci.
“Kao mladom inženjeru, to mi je bio praktično prvi intervju za posao i, iako je bilo još nekih ponuda, odlučio sam se da prihvatim ovu. Rođen sam i odrastao u Banjoj Luci, gdje sam završio školovanje, ali sam dobar dio svog djetinjstva proveo kod djeda i bake u Lamincima kod Gradiške, što znači da se u ovom kraju osjećam kao kod kuće. To je donekle i uticalo na moju odluku. S druge strane, smatrao sam da je upravo ova firma dobar izbor za početak karijere s obzirom na to da je multinacionalna kompanija, prisutna na svim kontinentima, što mladim ljudima može predstavljati izazov, ali istovremeno i priliku za dokazivanje. Dobar dio komunikacije u to vrijeme je bio na engleskom jeziku, što na internim sastancima, što sa kupcima koji su isključivo iz inostranstva i to mi je bilo jako zanimljivo.”
Ozbiljne kompanije kao što je PMP su prepoznale želju za učenjem i radom, pa je Igor već krajem 2016. godine postao šef Sistema za upravljanje kvalitetom.
“U razgovoru sa direktorom, odlučio sam da prihvatim ovaj izazov. Na neki način bio je to zaokret u karijeri, za mene nova i nepoznata oblast. Srećom, imao sam dobrog mentora, i dobre kolege koje su mi pružale maksimalnu podršku, a i firma mi je omogućila dosta obuka. Smatram da sam se na toj poziciji, na kojoj sam proveo četiri i po godine, poprilično brzo snašao. Na neki način, to odjeljenje je most koji spaja kupce, tačnije njihove zahtjeve i standarde, sa našom proizvodnjom i internom organizacijom. Rekao bih da smo u firmi svi svjesni, moglo bi se reći čak i ponosni na to da radimo sa kupcima čiji su zahtjevi izuzetno visoki. To je od početka i bila vizija vlasnika, da se izgrađujemo uz izazovne i zahtjevne kupce, tako da nam konkurencija nisu lokalne kompanije, nego globalne tj. kompanije iz Evropske Unije. Vidio je potencijal u znanju, iskustvu i kvalitetu, i vrijeme pokazuje da je bio u pravu.”
Uz učenje i trud dolazile su i prilike, koje je Igor iskoristio, pa je tako u junu 2021. godine za firmu došla naredna faza u razvoju internih resursa i naravno nova prilika.
“Iako je kompanija sve vrijeme poslovala odlično, bili smo svjesni da bi se to vrlo brzo promjenilo ukoliko ne budemo još intenzivnije ulagali u nove tehnologije i povećavanje efikasnosti. “Konkurencija ne spava”, kako bi rekao Luigino Pozzo, osnivač i vlasnik PMP Industries grupacije. S obzirom na tadašnju organizaciju, bili smo svjesni da je potrebno formirati novo odjeljenje koje bi se bavilo isključivo tim. Ubrzo sam postao šef novonastalog Odjeljenja za automatizaciju i industrijalizaciju, a paralelno smo započeli s traženjem kandidata koji bi u međuvremenu preuzeo Sistem za upravljanje kvalitetom. Taj tranzitni period, da ga tako nazovem, trajao je oko godinu i po.”
Igora smo pitali i kakva je perspektiva za mlade koji se opredijele za studiranje tehničkih fakulteta, deficitarnih u našem sistemu i koliko njihova kompanija pruža mogućnosti napretka i izgradnje karijere?
“Smatram da je perspektiva dobra. Čak i ranije, dok sam ja studirao, inženjeri tehničkih fakulteta su veoma brzo dolazili do posla. Danas je situacija na tržištu rada dosta drugačija nego prije desetak godina i generalno daleko je jednostavnije doći do zaposlenja – pri tom ne govorim samo o inženjerima. Usudio bih se reći da je za inženjere tehničkih fakulteta po tom pitanju situacija uvijek bila povoljna, a u međuvremenu se znatno poboljšala i za sve ostale radnike, visokokvalifikovane ili sa srednjom stručnom spremom. Inženjerima se danas otvaraju neke druge prilike, u vidu lakšeg odlaska u inostranstvo ili mogućnosti da rade za inostrane kompanije od kuće. Prije petnaest godina, to bi bilo jako teško.”
Babić dodaje da kao i sve u životu, i tržište rada evoluira i prilagođava se potrebama zainteresovanih strana. Jedna od tih strana su i radnici, čiji se zahtjevi praktično nisu ni čuli do unazad deset godina, već je tržište pratilo ponudu poslodavaca.
“Danas su radnici daleko ravnopravniji u toj utakmici, i ovo predstavlja ogroman izazov nekim lokalnim poslodavcima. Često čujemo frazu kako više nema radnika, ili kako neće niko da radi, a u stvari broj radnika je sličan kao i ranije – problem je u kompanijama koje nisu na vrijeme prilagodile svoje poslovanje, tj. efikasnost svojih procesa, samim tim povećale konkurentnost i tako omogućile podizanje plata koje bi pratilo tržišne trendove. S tim u vezi, siguran sam da naša kompanija pruža iznadprosječne mogućnosti. Naravno, na početku karijere malo ko ima mogućnost da postavlja uslove, kao u partiji šaha – svi krećemo sa istim figurama. Ali vremenom, izazovi nam omogućavaju da se dokažemo, da učimo i da povećavamo svoju vrijednost. Za mlade inženjere su mogućnosti učenja u našoj kompaniji naročito izražene, jer ogromnu većinu proizvodnih procesa obavljamo interno, što im omogućava sticanje velikog praktičnog znanja iz prve ruke, direktno u razgovoru sa tehnolozima, poslovođama, majstorima i operaterima. Npr. znanja iz oblasti zavarivanja, koje je i osnovni proces u firmi, kao i mašinske obrade, antikorozivne zaštite, mjerenja itd. Nerijetko imaju mogućnost komunikacije direktno s tehničkim odjeljenjima kupaca, periodično putovanja i posjete njihovim proizvodnim pogonima. Sve su to prilike za sticanje iskustva i širenje vidika, i lično smatram da u našoj regiji nema mnogo kompanija koje pružaju tolike mogućnosti za učenje u prvih tri do pet godina rada. Što se tiče mogućnosti izgradnje karijere, mislim da sam već poprilično dobro objasnio na vlastitom primjeru.”
U dilemi otići iz BiH ili ostati, kakav je vaš stav?
“Komentarisaću s aspekta visokoobrazovanih radnika. Ljudi koji me poznaju znaju da sam nakon diplomiranja 2015. godine i sam bio u potrazi za poslom u inostranstvu. Međutim, tu stvari često nisu onakve kakvim se prikazuju. Bez dobrog poznavanja lokalnog jezika zemlje u koju se putuje, ili bar uskospecijalizovanog znanja iz oblasti u kojoj se traži zaposlenje, odlazak u inostranstvo je jako težak. Nerijetko zahtjeva višegodišnje pripremanje, traženje poslodavca, smještaja, zatim pokretanje procedure spajanja porodice. Početni uslovi često budu približni uslovima koje prosječan inženjer već ima u BiH, uzevši u obzir troškove života. Neka osjetna razlika u prihodima se primjeti tek u domaćinstvima u kojim oba supružnika rade.
S druge strane, promjena sredine zahtjeva i promjenu životnih navika i prilagođavanje kulturi zemlje u koju se treba doseliti. Nerijetko i navikavanje na drugačiju klimu. Sve su to faktori na koje ljudi reaguju individualno. Neko se oduševi, a nekome je nova sredina nepodnošljiva.
Moj stav je da je poštujem svačiju slobodu izbora. Svojevremeno sam i sam sebe vidio u inostranstvu, tako da razumijem one koji žele da odu. Danas se vidim ovdje, tako da razumijem i one koji žele da ostanu.”
Pored plate, šta još igra ulogu u zadržavanju osoba Vašeg profila na poslovima gdje rade?
“Vjerovatno je plata najbitnija, ali često nije presudna. Znam za slučajeve gdje ljudi više cijene unutrašnji mir od visoke plate. Pitanje se odnosi na osobe mog profila, koji su mahom visokokvalifikovani radnici ili menadžeri, pa ću se na njih i fokusirati. Nisam ljubitelj generalizacije, ali bih ipak izdvojio tri grupe ljudi. Za mlade ljude koji žele da napreduju, smatram da je najbitniji faktor mogućnost učenja. Da sam u situaciji da danas započinjem karijeru, tražio bih isključivo firmu u kojoj mogu najviše naučiti, sve i da su početna primanja manja. Prije osam godina ni ja sam vjerovatno nisam tako razmišljao, ali sam imao sreću da dođem u kompaniju gdje su mogućnosti učenja ogromne. Za ljude koji su već stekli neko iskustvo i reputaciju stručnjaka u određenoj oblasti, jako je bitan kolektiv. Ovo su ljudi koji ulaze u neku mirniju fazu života, žele da više vremena provode sa porodicom i balansiraju između privatnih i poslovnih obaveza. Njima treba obezbijediti taman dovoljno izazova, tako da se zadrže u zoni učenja, a da pri tom ne dođe do izgaranja. Kod ovakvih ljudi, s obzirom na to da su većinom u nekoj životnoj investiciji poput rješavanja stambenog pitanja, primanja igraju posebnu ulogu.
Treća grupa su ljudi koji imaju višedecenijsko iskustvo, u jednoj ili više oblasti. Kod njih bih izdvojio stres i uslove na radnom mjestu kao najrelevantnije uticajne faktore na zadovoljstvo poslom. Naravno, univerzalni faktor za sve grupe je da su naši nadređeni osobe od povjerenja s kojima možemo otvoreno i iskreno razgovarati.”
Uz sav posao Babić stiže da odvoji vremena i za porodicu, za šta tvrdi da je najbitniji segment u životu jednog čovjeka, a posebnu ulogu u odmaranju od svakodnevnih obaveza ima boravak i rad na selu.
“Što se tiče privatnog života, s obzirom na to da sam krajem 2023. godine postao otac dvije ćerkice, trenutno mi je sav fokus usmjeren na porodicu. Planiram da uz suprugu, što je više moguće, uživam u njihovom odrastanju. Inače, prije nekoliko godina sam podigao zasad lijeske na 13.000 m2, pa mi je to nešto između hobija i dodatnog posla. Do sada smo u taj poduhvat samo investirali i vrijeme i novac, a nadamo se da bi uskoro mogli krenuti i neki prihodi. Što se tiče poslovnog života, još uvijek sam gladan znanja i postoji jako puno oblasti mašinstva u kojima sam tek zagrebao površinu. Cilj je svake godine biti bolji nego prethodne, a takmičim se isključivo sam sa sobom.”
Kakva je perspektiva razvoja Vaše firme i drugih kompanija na našim prostorima?
“Što se tiče drugih kompanija na našim prostorima, poprilično je nezgodno komentarisati. Svaka kompanija je priča za sebe i teško je reći nešto uopšteno što bi se moglo primjeniti na sve. Mišljenja sam da će preživjeti i razvijati se kompanije koje nastave da prate trendove u svijetu, mislim na tehnološke, ekološke i organizacione. Istovremeno se mora voditi računa o očuvanju i širenju baze znanja i iskustva svojih radnika ulaganjem u obuke, poboljšavanjem uslova rada i samim povećavanjem njihovog životnog standarda.
Smatram da je upravo briga kompanija o svojim radnicima kao najvrijednijem resursu ključ koji može u izazovnim trenucima, recimo u slučaju nekog značajnog tržišnog poremećaja, da napravi drastičnu razliku između uspješnih i neuspješnih kompanija. Pri tom, ta briga ne mora biti direktni odnos poslodavac – radnik, već može biti i indirektna veza putem uticaja na lokalnu zajednicu. Znam za neke jako dobre primjere kompanija u Bosni i Hercegovini, poput jedne koja je otvorila privatni vrtić da bi omogućila ovaj vid usluge svojim radnicima. Postoje i one koje svojim ključnim radnicima rješavaju stambeno pitanje ukoliko odluče da ostatak karijere provedu sa njima. Sve su to na neki način vidovi upravljanja rizicima, i upravo odlika najboljih kompanija jeste da stvarne rizike prepoznaju i pravovremeno reaguju.
Što se tiče PMP Jelšingrada, smatram da je perspektiva izuzetna upravo zbog ogromnih investiranja koja su u toku i tek treba da dođu do izražaja. Strategija poslovanja je da radimo sa kompanijama iz različitih industrija, tako da čak i u slučaju krize ili recesije koja se već neko vrijeme spominje, različite industrije obično budu različito pogođene, pa je i određeni kontinuitet u narudžbama kupaca relativno siguran. Tako je pokazalo iskustvo iz prethodnih godina. Osim toga, imamo dugogodišnju saradnju sa izuzetno velikim i stabilnim kompanijama, koje su jako zadovoljne nivoom naših proizvoda, i rekao bih da nam to znanje i iskustvo dozvoljavaju da budemo mirni kada je u pitanju budućnost.”
