Aleksandra Trivunić (23) iz Nove Vesi kod Srpca ponosna je majka dva dječaka, studentkinja Pedagoškog fakulteta u Banjaluci (smjer specijalna edukacija i socijalna rehabilitacija) i asistent u nastavi. Uz posao i studije, vodi Instagram profil @mamadvadjecaka_ gdje dijeli iskrene priče o majčinstvu, svakodnevnim izazovima i ličnom razvoju, želeći da pruži podršku i motivaciju drugim mamama.
Otkako se zaposlila, nijedan njen dan nije isti. Svaki nosi nove izazove, jer radi kao asistent dvoje djece u nastavi.
“Ustajem nešto malo prije pet kako bih se spremila, a potom zajedno sa suprugom spremam i djecu jer ih ja vozim u vrtić koji mi je usput do posla. Onda negdje na knap stižem na posao i tu sam veliki dio dana. Nekada po djecu idem ja, kada mi smjena završava ranije, a nekada moj muž. Moram naglasiti da je vrtić udaljen nešto oko 20 km od naše kuće, a moj posao 50 km u jednom smjeru, tako da sam iskreno većinu vremena na točkovima“, počinje priču Aleksandra.
Kako kaže naša sagovornica, tempo je ubrzan, jer prati i predavanja na fakultetu, ali svaki zajednički momenat trudi se iskoristiti na pravi način.
“Saznanje da ćete imati dijete s poteškoćama vas ne promijeni, ono vas potpuno preoblikuje. Sve što ste do tada bili, način na koji ste gledali život, sebe, majčinstvo, ljude, sve se promijeni. Ja danas nisam osoba koja sam bila prije skoro šest godina. Rodila sam vrlo mlada, i mogu slobodno reći da me upravo to iskustvo oblikovalo u ličnost kakva sam danas. Ljudi koji me poznaju od ranije, a nisu bili dio tog perioda, vjerovatno me više i ne poznaju, jer ja prije mog Aljoše i ja sada, nismo ista osoba“, kazala je.
Aleksandra ističe da ta spoznaja promijeni i samo poimanje majčinstva. Dok mnoge majke s pravom i radošću broje zubiće i biraju sljedeću odjevnu kombinaciju, ona je brojala termine pregleda i napade epilepsije.
Ipak, ona se odavno pomirila sa tim razlikama i iskreno želi svakoj mami da joj najveći problem budu „krpice“. Ni sa drugim djetetom nije bila mama po tim nekim “standardima”, jer je kroz iskustvo sa starijim sinom shvatila da su prioriteti u njenom životu sasvim drugačiji.
„Najveća prepreka bila je suočavanje sa neizvjesnošću. Ne znati šta očekivati, kakva je budućnost i kako doći do adekvatne pomoći, pogotovo kada se čini da su sva vrata zatvorena i da svi postavljaju dijagnoze bez jasnih objašnjenja i razumijevanja i bez garancija. Administrativne barijere, duga čekanja za specijalizovane usluge i nedostatak konkretnih informacija često su bili iscrpljujući. Emotivno, borba sa osjećajem krivice i posebnom vrstom usamljenosti bila je možda i najteža“, rekla je Aleksandra.
Prevazilaženje tih prepreka dogodilo se postepeno. Traženjem informacija, povezivanjem sa drugim roditeljima, razgovorima sa stručnjacima i upornim traženjem terapija i podrške. Velika promjena nastupila je onog trenutka kada je prihvatila da neke stvari jednostavno nisu do nje.
U jednom od najtežih perioda, dok još nije prihvatila cijelu situaciju, naišla je na objavu na društvenim mrežama koja ju je duboko dotakla.
Pisalo je: „Patnja nad sudbinom je privilegija – a mi majke naše posebne djece nemamo vremena za nju, jer znamo da je rana intervencija ključna.“
„Tada sam shvatila da ću, kad god budem spremna, i sama željeti da budem podrška roditeljima koji prolaze kroz isto. Roditelji se najčešće bore sa pitanjima: „Zašto ja? Zašto meni?“ Ali istina je da to „zašto“ zapravo nije važno. Naša djeca zavise od nas. Njihove potrebe i njihova borba su veće od naše boli. Onog trenutka kada to shvatite, da vas vaše dijete treba više nego što vas boli duša, tada zaista prevaziđete sve prepreke.“
Pomoć crpi u porodici i vjeri
Prije svega, vjera i liturgija daju joj mi mir i snagu, sigurnost da nije sama i da postoji veći smisao i podrška. Djeca su takođe njen najveći motivator, jer kada vidi njihov napredak ili osmijeh, sve dobije smisao.
„Osim duhovne snage, važna je i praktična podrška. Suprug, kao i moja porodica u kojoj sam odrasla, i koji su od mene i napravili čovjeka. Moj otac i moja majka su moja sigurna luka otkako znam za sebe. To mnogo olakšava moj život i cijelu ovu situaciju. Kada mi je bilo najteže, nisam gledala ni u koga drugog osim u njih i u supruga. Bez njih ovo ne bih mogla iznijeti ovako“, rekla je naša sagovornica.
Aleksandra priznaje da i suprugova porodica „uskače“ nekada kada je u mogućnosti. Osim svega navedenog, društvene mreže su joj mnogo pomogle, jer je se u jednom periodu osjećala potpuno sama, a upravo tu je pronašla svoje ljude.
Na terapije kod psihoterapeuta nikada nije odlazila, ali je utjehu pronašla u vjeri i upravo joj je ona donijela iscjeljenje.
“Ne bih sama sebi pripisivala dijagnoze poslije svega, jer to ipak treba da radi stručnjak – a i ne volim kada ljudi sami sebe označavaju ovako ili onako. Ali laički mogu reći da je težak psihički period, iza mene. Vremenom sam shvatila da je sve došlo sa razlogom. Prije 6 godina nikad se ne bih zamislila ovdje gdje sam sada. A sada sam ovdje. Mislim da smo ovdje na svijetu svi sa nekom vecom svrhom, a vremenom sam shvatila koja je moja, zahvaljujući svemu što nam se desilo.“
Kako je kazala, najvažnija joj je podrška supruga, roditelja i dva brata.
“Djeca su još mala da bi razumjela i pružala tu vrstu podrške, ali kada porastu, njihovo mišljenje će mi biti jednako dragocjeno. Nadam se da će biti ponosni na svoju mamu. Niko drugi na svijetu svojom podrškom ne može mi pomoći kao oni, to su moji temelji. Naravno, lijepo je i veliko zadovoljstvo kada imate širi krug ljudi koji vas podržava, ali važno je da shvatimo da mi nikome nismo u središtu pažnje. Na kraju dana, svako gleda sebe. Zato i mi ne treba da previše težimo tuđoj podršci, pogotovo kad je riječ o privatnom životu“, istakla je Aleksandra.
Istina je malo drugačija
Kada govorimo o podršci na društvenim mrežama, situacija je drugačija. Ona jeste važna ako želite da gradite svoj prostor tamo, ali to nije isto kao podrška onih koji su uz vas u vašim važnim životnim odlukama.
“I dan-danas osjećam da me mnogi gledaju čudno – možda je to i moj lični osjećaj, možda su i moji kompleksi. Ko zna, možda će se neki od njih izjasniti i nakon ovog teksta. Moram naglasiti da svakog poštujem, ali sam često osjećala da to poštovanje nije uzvraćeno. Teško je to priznati, ali istina je takva. Društvene mreže su mi u jednom periodu bile ogromna podrška. Kada sam se osjećala potpuno sama, pronašla me je zajednica ljudi koji me razumiju, koji prolaze kroz slične situacije, i one koji me zaista cijene. To mi je mnogo značilo, jer shvatiš da nisi sam i da takođe tvoje iskustvo može nekome biti ohrabrenje“, rekla je naša sagovrnica.
Kako kaže, svjesna je da društvene mreže imaju i drugu stranu koju često osjeti jer je sadržaj koji dijeli ličan i svako ima pravo, i misli da tim što daje neke stvari na tacni ima pravo da kaže svoje mišljenje, koje u većini slučajeva nije dobronamjerno već skrojeno iz nezadovoljstva tog pojedinca.
“Prihvatite svoje dijete i njegove izazove“
Prihvatanje je prva stepenica ka boljem. Aleksandra savjetuje da se ne plašite dijagnoza, već vjerujte u proces. Papir će sve da istrpi, papir i dijagnoze nisu vaše dijete niti njegova lična karta. Može tu pisati svašta, a da uopšte ne bude 100% tako. To vam niko nikada neće reći, a mnogo je važno da znate da nije uvijek sve onako kako se napiše.
“Povežite se s drugim roditeljima i stručnjacima. Važno je pronaći stručnjake koji će vaše dijete zaista vidjeti i razumjeti, a ne samo tretirati kao broj. Ja ne mogu dovoljno zahvaliti našoj divnoj doktorici Adrijani Domuz, bez nje 90% Aljošinog napretka ne bi bilo moguće. Imali smo svakakvih momenata u tom procesu, i loših i dobrih, ali ona je dala sve od sebe za nas. I dan danas je tako. Takođe Boris iz Zotovića, koji je bio i fizioterapeut Aljoši i moj psihoterapeut, spasio je nas oboje. Njega vojtom, a mene razumijevanjem. Nikad to neću zaboraviti“, rekla je.
Pored toga, Aleksandra savjetuje da ipak nikada ne prepuštajte sve stručnjacima.
Zakon treba mijenjati
Roditelji djece s poteškoćama u razvoju u Republici Srpskoj godinama se suočavaju s istim problemima: dugim čekanjem na kategorizaciju, nedostatkom stručnog kadra i neujednačenim uslovima u školama. Na ove izazove ukazuje i predsjednik Udruženja MNRL Gradiška, Dragoslav Šinik, koji ističe da je krajnje vrijeme da se zakonska rješenja promijene i da se djeci pruži adekvatna podrška od samog rođenja.
“Od samog rođenja i postavljanja prve dijagnoze, smatram da stvari nisu uređene kako bi trebalo i da je neophodno mijenjati zakon. Dijete se tek od treće godine može kategorizovati, što smatram pogrešnim“, izjavio je Šinik.
Kako kaže, institucije i ministarstva treba da donesu izmjene zakona kako roditelji ne bi morali čekati tri godine da bi njihovo dijete dobilo odgovarajuću podršku.
“U većini lokalnih zajednica nedostaju logopedi i defektolozi, a posebno stručnjaci koji bi radili s djecom tako ranog uzrasta. Veći gradovi nude više mogućnosti, ali, nažalost, mnogi roditelji iz manjih sredina to sebi ne mogu priuštiti. Takođe, ne postoje svuda posebna odjeljenja u školama, niti obrazovanje prilagođeno različitim nivoima sposobnosti djece. Sva djeca idu u isti razred, iako to ne bi trebalo da bude tako“, zaključio je Šinik.
