Najuspješnija nacija u istoriji svjetskih prvenstava je Brazil s pet titula, a Brazilci su jedinstveni i po tome što su svoje titule osvajali na četiri različita kontinenta, Njemačka je slavila na dva kontinenta, dok su ostale reprezentacije svoje titule osvajale samo na jednom kontinentu.
Brazil je i jedina zemlja koja je nastupila na svim svjetskim prvenstvima.
Nakon “nacionalne tragedije” 1950. i 1:2 poraza od Urugvaja u završnoj utakmici na domaćem terenu u Riju, Brazil je vladao svjetskim fudbalom krajem 50-ih godina prošlog vijeka. Nezaustavljivi napad Garrincha–Didi–Vava–Pele–Zagallo je u Švedskoj 1958. donio “Selecau” prvu titulu prvaka savladavši u finalu domaćina s 5:2. Bilo je to ujedno i prvi put kako je titulu osvojila reprezentacija s drugog kontinenta.
Četiri godine potom u Čileu Brazil je odbranio titulu, dok je treći uspjeh postigao u Meksiku 1970. godine, a po mnogima ta je reprezentacija bila najbolja svih vremena. Uz “kralja fudbala” Pelea, kojem je to takođe bila treća svjetska titula, igrali su velikani Rivelino, Jairzinho, Tostao, Carlos Alberto, Gerson…
Na četvrtu titulu Brazilci su morali čekati 24 godine, a za trijumf u SAD-u 1994. najzaslužniji su bili sjajni napadači Romario i Bebeto. Peti trijumf stigao je 2002. na prvom SP održanom u Aziji (Japan i Južna Koreja) do kojeg je sastav tadašnjeg selektora Luiza Felipea Scolarija predvodio fenomenalni Ronaldo s osam pogodaka.
Po četiri titule svjetskog prvaka imaju Njemačka i Italija.
Njemačka je prve tri titule osvojila kao SR Njemačka. Do prve titule stigla je 1954. u Švajcarskoj, niti 10 godina po završetku Drugog svjetskog rata u vrijeme dok u Njemačkoj nije bila formirana niti profesionalna liga. U finalu poznatom kao “Čudo u Bernu” Njemačka je nadoknadila zaostatak od 0:2 protiv Mađarske i stigla do trijumfa od 3:2 protiv reprezentacije od koje je u grupi izgubila s 3:8.
Drugu titulu “elf” je osvojio na svom terenu 1974. godine, a u finalu u Minhenu ponovno je do pobjede stigao preokretom protiv favorita prvenstva, Holandije. Ovoga puta bilo je 2:1, a za Njemačku su nastupali velikani poput Franza Beckenbauera, Gerda Muellera i Seppa Maiera.
Treću titulu Njemci su osvojili u Italiji 1990. kada su predvođeni Lotharom Matthaeusom ostvarili pet pobjeda i dva remija u sedam nastupa, a najviše problema napravili su im Englezi u polufinalu koje su izbacili tek boljim izvođenjem 11-eraca. U finalu je Njemačka dominirala protiv Argentine i pobijedila s minimalnih 1:0 golom Brehmea sa bijele tačke.
Na SP-u u Brazilu 2014. ‘elf’ je stigao do svoje četvrte krune, prve nakon 1990. i ujedinjenja s Istočnom Njemačkom, te prve izvan Evrope.
Grupu su prošli bez problema uz dvije pobjede i remi protiv Gane. U osmini finala su tek u produžetku slomili Alžir (2:1), a u četvrtfinalu Francusku (1:0). U polufinalu su ponizili Brazil (7:1), a u finalu nakon produžetaka zaustavili Argentinu i Messija na putu do zlata. Finale je odlučio gol Maria Götzea u 113. minuti.
Italija je sva četiri titule osvojila na evropskom tlu. Italijani su prve dvije titule osvojili prije Drugog svjetskog rata, 1934. i 1938. godine. Do prvog zlata “azzurri” su stigli na domaćem terenu gdje su bili veliki favoriti. No, četiri godine potom u Francuskoj pod vođstvom velikog Vittorija Pozza Italijani su odbranili titulu, a u sastavu su bili velikani Piola i Meazza.
Treću titulu Italija je osvojila u Španiji 1982. Nakon sporijeg ulaska u takmičenje, Italijani su zaigrali najbolje kada je bilo najvažnije, te su pobjedama protiv Brazila (3:2), Poljske (2:0) i Njemačke (3:1) na krilima Paola Rossija, koji je u te tri utakmice postigao šest golova, stigli do neočekivane titule. Posljednju titulu Italija je osvojila prije 16 godina u Njemačkoj, a do njega je stigla savladavši u polufinalu domaćina s 2:0 nakon produžetaka, te u finalu Francusku boljim izvođenjem 11-eraca. Bila je to kruna karijere za velikane poput Buffona, Cannavara, Del Piera i Tottija.
Po dvije svjetske titule imaju Francuska, Urugvaj i Argentina. Francuska je obje titule osvojila na evropskom tlu, a Urugvaj i Argentina na području Latinske Amerike. Francuska brani titulu iz Rusije (2018.), a prvi put je slavila na domaćem terenu (1998.), Urugvaj je bio prvak 1930. na svom terenu i 1950. u Brazilu, a Argentina 1978. kao domaćin, te 1986. u Meksiku.
Svoju dominaciju svjetskim fudbalom tokom 20-ih godina 20. vijeka, bili su olimpijski pobjednici 1924. i 1928., Urugvajci su se radovali u svom Montevideu na prvom SP 1930. koje je bilo pozivnog karaktera, a u finalu su s 4:2 nadigrali svoje najveće rivale Argentince. Drugi trijumf Urugvaj je ostvario neočekivanom 2:1 pobjedom protiv Brazila na Marakani koji su mu donijeli Schiaffino i Ghiggia.
Argentina je iskoristila sve prednosti domaćeg terena 1978. godine i na krilima Marija Kempesa, koji je igrao u životnoj formi, stigla do svjetskog vrha 3:1 pobjedom protiv Holandije na konfetima prekrivenom terenu stadiona Monumental. Osam godina potom u Meksiku blistao je Diego Maradona koji je praktički sam donio “gaučima” drugu i i zasad posljednju titulu prvaka.
Po jednu titulu prvaka osvajali su evropski velikani Engleska i Španija. Englezi, koji se hvale time što su izmislili fudbal, nisu niti željeli nastupiti na prvim svjetskim prvenstvima, a potom su nakon Drugog svjetskog rata doživljavali otrežnjenja na SP-ima 1950. i 1958., da bi 1966. na Wembleyu napokon osvojili titulu prvaka.
Predvođeni svojim ponajboljim igračem u istoriji Bobbyjem Charltonom Englezi su u finalu s 4:2 nakon produžetaka svladali svoje “najveće neprijatelje” Njemce, no ostala je vječna dilema je li kod ključnog pogotka u finalu, kojim je Engleska povela 3:2, lopta prešla liniju ili ne.
Španija je 2010. u Južnoj Africi potvrdila svoju tadašnju dominaciju svjetskim fudbalom. Sjajni veznjaci Iniesta i Xavi ponovno su bili najzaslužniji za “Furijin” trijumf, a tadašnja španska generacija je uz titulu svjetskog prvaka 2010. osvojila i dvije titule evropskog prvaka 2008. i 2012. Pobjednički gol u finalu protiv Holandije postigao je upravo Iniesta u 116. minuti.
TABELA DRŽAVA OSVAJAČA:
Brazil 5 (1958., 1962., 1970., 1994., 2002.)
Italija 4 (1934., 1938., 1982., 2006.)
Njemačka 4 (1954., 1974., 1990., 2014.)
Argentina 2 (1978., 1986.)
Urugvaj 2 (1930., 1950.)
Francuska 2 (1998., 2018.)
Engleska 1 (1966.)
Španija 1 (2010.)
