Jučerašnji dan bio je izgubljen.
To se dogodilo nekako samo od sebe, juče sam ,svim svojim bićem, osjetio da je taj dan za mene propao. Tek što sam se probudio ,mnome su ovladale brige, iskoračile su pred mene sve životne teškoće, usložnjenja i direktne opasnosti, čitavo jedno zmijsko gnjezdo. Uzalud sam pokušao da se otrgnem prezrenjem ili humorom, uzalud sam korio sebe zbog plašljivosti i pesimizma, uzalud sam iskao spokojstvo u molitvi. Kao da se magla koja davi nadvila nad moju dušu, mračni čvorovi se nisu razdrešivali, nade su gasle. Uobrazilja je ocrtavala preteće nesreće i poniženja, kada životom ovladaju bezdušni fanatici, duhovni idioti, onda valja biti spreman na sve.
Tuga i odvratnost me preplaviše. Srce se u drhtavici stisnulo i skorilo. Trebalo se boriti. I tako je započeo taj dan propasti.
Trebalo je prikupiti sve snage i slomiti zidove – jedan za drugim. Trebalo je pronaći spokojstvo u samom nemiru, usredsrediti se, sve izvagati, izraditi plan. Trebalo je preći u napad. Trebalo je dokazivati nesporno, sitniti kamenje, rastapati čelik…
Postoje na svijetu srećni ljudi koji ne podozrijevaju u šta se pretvara život pod upravom nemilosrdnih doktrinera, kakvu laž, kakvo mrtvilo, kakvu opustošenost i kakvu prljavštinu oni donose ljudima i šta se, sve zbog njih, mora preživljavati.
Uveče, kad sam se vratio kući i svi se čvorovi pokazali nekim čudom razrešenim – osjeto sam smrtni umor. Sve je pošlo za rukom, uspjeh je prevazišao najbolja očekivanja, ali dan je bio izgubljen.
Bio je izgubljen zato što je moje srce ostajalo u drhtavoj skorjelosti, jer se osurovilo zbog toga što sam oko sebe uvidio surovi svijet i nisam primjetio kako me zarazio i otrovao. Kad se srce osurovi, više nije sposobno za ljubav, uvređeno i obamrlo ono se povlači u tamno ćutanje, nema više u njemu ni nježnosti ni osmjeha, ni za molitvu više nije sposobno. Okamenjuje se. A kad se srce okameni ono više ne mpže da bude oruđe Božije i dan se ispostavlja propalim.
Propao je zato što sam mislio samo o sebi i borio se samo za sebe, disao sam samo mene radi. Trebalo se nekako čupati, spasavati se ,šta se da spasiti, vaditi se id ćorsokaka… O,taj strah za svoju kožu, komfor, ugled, kao da je to jedino neophodno i dragocjeno. Život je postao vrćenje oko sebe samoga, kao da ni na zemlji ni na nebu nema ništa bolje, ili više…
Ćovjek lijepi i davi se zbog ostalog stradajućeg svijeta, živa tkanina Božija, radi koje jedino vrijedi živjeti na zemlji, kao da za njega prestaje postojati. Dan za dušu nestaje, mrtav i ružan, odlazi u prošlost kao nerascvali cvijetić.
Taj dan je propao za mene i zato što sam se borio sa ljudima, trudio sam se da ih podčinim svome mišljenju, da ih iskoristim kao svoje oruđe i nije u meni bilo žive ljubavi prema njima, ni prema jednom od njih. Prilazio sam im oprezno i vješto, nagovarao i dokazivao se, sugerisao ono u šta ni sam ne vjerujem i nemam sigurnosti. Ostao sam suv i djelatan, jer sam ih samo uporno i prodorno gledao kao što zidar gleda svoje neupotrebljenje cigle. Malo li je. Odvratnost je zavladala u mojoj uznemirenoj duši. Tu odvratnost trebalo je kriti, prekriti ,pokriti. Trebalo je biti licemjeran, lagati.
Kako da sad omekšam svoje i razbudim svoje srce ? Hoće li se ono ikad više probuditi za jubav? Odlazi, nestani, propali dane, da bi te bilo moguće zaboraviti i iscjeliti se.
Da, dan je propao, zato što sve ono divno i nježno na svijetu za mene nije postojalo. Ptičice mi nisu cvrkutale. Cvjetovi nisu radovali moju dušu i nisu miomirisali. Nisam zapazio ni jedan dječiji osmjeh. Uopšte nisam sanjao o ljepoti. Hladni vjetar se vio nada mnom kao nad uličnom rasvjetom. Čak ne pamtim ni da Ii je juče bilo sunca na nebu,možda je i kišilo,ne znam. Svijet kao živa tajna, kao himna, kao radost, kao ljubav, svijet kao čudo Božije, nije postojao za mene. Ne to nije bio život, tog dana nisam postojao, nisam živio.
On je propao za mene zato što nisam pronašao niti jednu nit koja vodi prema Carstvu Božijem, moj pogled nije nijednom dotakao njegovu divnu, osvještanu tkaninu. U takve dane život kao takav se išava smisla i svetosti,ma kako čovjeku sve polazilo za rukom i ma kakko uspješni bili njegovi poslovi koje obavlja. Jer, čovjek gradi svoj život ne poslićima, već djelanjem, on diše nadljudske sfere, živi u toplim zracima koji dolaze iz osveštanih daljina, živi disanjem Božijim…
Oprosti propali dane. Jedan jedini dar ostaje mi od tebe, da sam uvidio svoju prazninu i shvatio da sam te izgubio, živeći…
Pratite ”Micro mrežu”:
