Došao sam da se ubijem. Zapravo se šalim, nemam ja hrabrosti ni smjelosti za tako nešto a i to bi se prkosilo sa mojim hrišćanskim načelima kojima sam samo lagao sebe da se pridržavam…
Od njih sam valjda davno odustao, mic po mic, dan po dan, godinu za godinom. To što odmah otkrivam da neću da se ubijem bi dobar dio znatiželjnih čitalaca mogao odbiti od daljeg čitanja ali kako ja pišem o određenom slučaju to mi ne predstavlja neku prepreku.
Kako su mi smješni kao djetetu bili oni matorci koji bi počeli da te savjetuju o životu u onom periodu kad bi valjda trebao otprilike imati interesovanja za budućnost, recimo tinejdžerski period, kada ne znaš gdje ti je zadnjica, a gdje glava ali imaš donekle isprofilisan pravac interesovanja, kroz društvo, sport, muziku, umjetnost ili ulicu, izbora je na pretek…. Ti matorci bi imali uglavnom isti, onaj kliše završetak misli:
”Život prođe dok si reko keks”… Daleko od toga, ja sam tad bio u punoj životnoj snazi sa izrazito pozitivnim stavom u životu, zanimao se filozofijom i komplikovanim pitanjima u vezi ljudske duše i čovjekove sklonosti ka traganju dubljih utisaka o okruženju i svjetu oko sebe. Ali sam takođe snosio posledice nekvalitetno organizovanog vremena i života uopšte.
Rečenica tih matorih je svakom novom godinom mog života dobijala na izražaju. Sjećanja koja mi često naviru iz prethodno proživljenih situacija mi jasno govore o brzini prolaska vremena a to umije malo i da preplaši. Bojim se da iako spolja ne djeluje tako čak bi se se naslutilo i suprotno ja sam već osjećao duhovno propadanje moga bića kroz raznorazne sporedne stvari koje bi mi izvlačile energiju materijalno i duhovno. Novac je takođe energija i utiče na čovjekov libido i raspoloženje. Čovjek kada stvara te se osjeća svrhishodnim u okruženju njegova životna energija buja i to su uglavnom oni ljudi za koje svi kažemo da su harizmatični, ta se energija naprosto sakriti ne može. Sa većim povećavanjem vašeg budžeta i podizanja životnog standarda na viši nivo multiplicira se i snaga iskušenja koja vam pravi ravnotežu. Problemi koji vam dolaze u susret su mnogostruko opasniji po pitanju donošenja odluka, šta je ispravno (dozvoljeno) za vaše biće a šta ne.
Danas mi je palo na pamet da se ubijem. Ali ja to neću uraditi iz jednog prostog razloga. Možda i jedinog validnog.
Kako svako iskreno izvinjenje posmatram kao jedno malo novo vaskrsenje ljudske ličnosti i mogućnosti da se nakon riječi IZVINI ukoliko su izgovorene iz dubokog uvjerenja da ste iskreni, u čovjeku se mogu začeti nove ideje spasonosne za njegov dalji razvoj. Sa druge strane ništa bolje ne izražava licemjerje od riječi IZVINI. Po načinu na koji čovjek ima odnos prema izvinjenju može se saznati dosta kako o sebi tako i o drugima.
Pomisao da se ubijem nije trajala dugo, tek nekoliko prolaznika je uspjelo doći mi u vidokrug. Stresao sam se od jeze izazvane misli koja je kao munja uletila u mene. Tih par sekundi koliko se uspjela zadržati je bilo dovoljno da osjetim ledenu pustoš koja je prohujala kroz mene. Prostor potpunog bezosjećaja i odsustva empatije, ostavljenosti i bespotrebnosti.
Prostor u kome caruje mrak.
Moji koraci su disharmonično pokušavali da mi održe pravac kojim sam se uputio. Isparavao je amonijak sa obližnjeg zida dotrajale zgrade oko koje je bio neuređen, čak zapušten travnjak. Na njoj su dominirali stari drveni prozori ispijene boje pod naletima vremenskih razlika. Pomislih da se ubijem odmah tu, iza te zgrade koju niko ne posjećuje reklo bi se godinama. O šta je sve stalo u tih par sekundi moje paklene pomisli, koliko duboko sam isplanirao gdje i kako ću to da uradim. To svakako nisu zemaljske sekunde jer je u ovom vremenu nemoguće tako brzo misliti i stvarati projekcije u svojoj glavi do najsitnijih detalja. Mogao bih da tvrdim da svi zločini nisu proces detaljnog dugoročnog planiranja već se osmisle u sekundi a izvršitelj kasnije koristi vrijeme i prilike da to realizuje. Za neke zločine potrebno je više vremena jer prostor iz kojeg je potekla informacija nije od ovog svijeta i vrijeme ne predstavlja prepreku kao na zemlji.
Izvršitelju je bitan ishod.
Upravo to izvinjenje o kome je maločaš bilo govora me je i dovelo u situaciju da poželim bar na tren da nestanem, iščeznem, to je adekvatnija riječ. Kako ono ima veze sa gaženjem sopstvenih načela moraću da krenem ispočetka. Neću ići duboko u hronologiju događaja ali moram se vratiti četiri godine u prošlost. Godina izbora i grad pun bilborda sa licima lidera koji nam obećavaju prosperitet, mi njima glas a oni nama…
Dolazilo je ljeto i česta tema razgovora je bila ko je gdje otišao vani raditi, ko čeka papire za Austriju a ko za Sloveniju. Čekao sam i ja nekakvu promjenu, kakvu ne znam ali sam žudio za nečim što bi me trglo iz učmalosti koja je pustila korijenje na moje voljne organe. Prihodi koje sam ostvarivao od početka te godine su bili više nego zadovoljavajući, socijalni položaj mi se poboljšao i osjećao sam se poprilično zdravo ako zanemarim zubobolju koja me mučila sedam dana prije Nove Godine. Spolja je sve bilo u redu ali iznutra je započeo proces fermentacije. Primjetio sam to i ranije ali sad to konačno i priznajem za razliku od prethodnog perioda samoporicanja. Ništa osim muzike mi nije pomagalo da se otresem tog osjećanja i kao za zubobolju antibiotik ja sam muziku koristio u svrhu ublažavanja boli koja nije fizička.
A muzika je opasna stvar za ljude sklone udubljuvanju u sebe.
Ona može da vam uđe ravno u srce i da vas hipnotiše, pribjegavanje takvoj vrsti hipnoze je svojevrsna droga, kojoj ni ja nisam odolio.
Te godine sam pogazio nekoliko obećanja, datih što sebi tako i drugima.
Plašilo me to što nisam osjećao nikakvu grižu savjest, štaviše neku otupjelost emocija i empatije, postao sam sebi dovoljan i loše mario za potrebe meni bliskih ljudi. Postao sam blizak situacijama u kojima bih prihode koji su mi pristizali neumjereno rasipao, ohrabren novim prilivom novca (energije ). U Kasino sam odlazio bar dva puta sedmično sa većom sumom novca koju bih ili multiplicirao ili u vrlo kratkom roku izgubio tako predajući sebe eventualnim paklenim raspoloženjima u slučaju gubitaka koji su me pratili nekoliko nedelja u nazad.
Naravno da sam osjećao posledice time što sam dopustio sebi rizikovati ostajanje bez novca na nekoliko dana, do momenta kad bih opet došao do novca. Krajem te godine obećah sebi nakon opasnog niza gubitaka da više ni pod cijenu života neću ući tamo. I nisam već četiri godine.
Taj dan kad sam pomislio da se ubijem je bio majčin rođendan, kupio sam joj cvijet i ostavio nešto novca među ladice.
Sve me to koštalo mnogo manje nego što sam izgubio na broju 28 stavivši na njega sve krupne novčanice koje sam imao tad kod sebe u naletu svojevrsnog bijesa pema sebi zbog prethodno izgubljenih krugova. Izašao sam kao opaljen, neka me vatra obuzela i vene mi se proširile, palio sam cigaretu za cigaretom. Gurnuvši ruku u zadnji džep shvatih da nisam baš sve potrošio i uputih se ka cvjećari u pokušaju da sperem savjest.
Taj dan sam pogazio dva obećanja, prvi da više neću ulaziti u Kasino a drugi, drugi me više boli.
Iznevjerio sam osobu koju mnogo volim… Nisam rekao izvini, nisam rekao ništa. Nisam osjećao ništa, osim bijesa. Samo sam je iznevjerio a majku čovjek kad iznevjeri to je čini mi se veća bol od izdaje samog sebe, tad čovjeku dođe da se ubije.
Ali ja to neću uraditi, ja za to nisam sposoban.
(”Iz poraza u poraz do konačne pobjede” – monah Teodosije Hilandarac)
Pratite ”Micro mrežu”:
