Izaći iz okvira seoskog fudbala, gledanja polja kukuruza, praznih tribina, je*anja bliže familije svim sudijama i doći u zemlju svjetskih prvaka u fudbala, tamo gdje se „živi“ za najvažniju sporednu stvar na svijetu, bio je poseban ugođaj.
U okviru februarske posjete gradu Hajdelbergu, želio sam posjetiti najbližu utakmicu Bundeslige te subote što se igrala. Bio je to susret igran nekih 20 kilometara od Hajdelberga, u Sinshajmu između Hofenhajma i Frajburga. Vrijeme susreta je bilo 15:30 časova, pošto sam bio smješten u Lajmenu, malo dalje od Hajdelberga, trebalo je krenuti ranije.
Rođak Nikola i ja krenusmo u pola 1 vozom za glavnu željezničku stanicu. Već dok sam čekao voz, shvatio sam koliko je u Njemačkoj fudbal značajan i saznao da svi koji imaju kartu za utakmicu, toga dana imaju besplatan javni prevoz. I tako je u svim gradovima gdje se igra. Inače, karte za utakmicu se kreću od 20 do 60 eura.
Ulaskom u voz, uvjerih se da je različitost u Njemačkoj normalna stvar. Niko se ne okreće kada pričate drugim jezikom, u vozu su bili i crnci i Arapi i Turci i svako svoj jezik priča i svi gledaju svoja posla. Dolazak na stanicu. Voza koji je trebao ići prema stadionu nije bilo, pa smo morali autobusom. Dok smo čekali autobus pristizali su navijači Hofenhajma i Frajburga. Svako ko je išao na utakmicu nosio je šal svog kluba, da li crveni ili plavi. Dolazi gradski bus, puni se i polazi ka narednoj željezničkoj stanici. Pola sata vožnje i stižemo pred drugu stanicu. Čeka se voz.
Voz su čekali simpatizeri i jednog i drugog tima. Niko nikoga da ružno pogleda, a kamoli da se prebiju odmah čim se pogledaju. Na utakmicu je išlo i staro i mlado i ljudi srednjih godina, mnoge stvari koje su kod nas nezamislive. Stigao je voz koji ide prema stadionu, pun navijača oba tima. Pola sata vožnje i blizu smo stadiona, još samo deset minuta šetnje, a do utakmice je još sat vremena. Izlazimo, neki piju, neki pjevaju, prodaju se suveniri, šalovi, policija je prisutna, problema nema. Prolazimo kraj muzeja u Sinshajmu i pred nama je polje prema „Rajn-Nekar Areni“, doma fudbalera Hofenhajma.
Inače, susret Hofenhajma i Frajburga, bio je regionalni derbi, dva tima iz Baden-Vitenberg okruga. Dolazimo pred stadion, hladan vjetar duva u leđa, sunce sija, ali je osjećaj kao da je -10. Pretresanje i konačno ulazak u krug stadiona. Prvo odlazak do wc-a , za očekivati je bilo prljavštinu, smrad, ali ne, Švabo je sve to sredio i pokazao da sve može biti „pod konac“ i kada kroz njega prođe 30.000 ljudi. Prije utakmice važno je nešto pojesti, a tradiocionalno kod njih se jede „Vurst“ ili što bi mi rekli kobasica u kifli uz još neko piće dođe 4,5 eura.
Zeleni teren se sjaji, igrači se zagrijavaju, na sjeveru manja grupa organizovanih navijača Hofenhajma, dok na jugoistoku najvatreniji navijači Frajburga, svi u crvenom. Na ostatku stadiona izmješani i jedni i drugi. Moja pozicija je bila blizu gostiju. Sjedanje na čiste stolici, kapa, šal, rukavice, duge gaće i deka i bio sam spreman za utakmicu Bundes lige, po sunčanom danu na -10. Hladan vjetar je ledio krv u žilama. Igrači su otišli u svlačionicu, izašla su mnoga djeca sa zastavama (Hofenhajma, Baden-Vitemberga). Na jednoj zastavi je bila manja zastava BiH, kao vjerovatno znak zahvalnosti za sve bivše i sadašnje igrače iz ove države.
Prije susreta navijači su pjevali himnu domaćina i himnu regije, zvaničan spiker predstavio je sve aktere susreta, svi su sjeli (samo najvatreniji su stajali i navijali). Braneći se od hladnog vjetra, stiglo se i uživati u susretu. Prevedeno na naš pjesme koje su se orile, „Ale Frajburg“, „Samo daj gol“, su mi ušle u uši. Prvo poluvrijeme je obilježila jedna prilika domaćina, ali golman Frajburga je sjajno reagova, ostalo ništa, dosada.
Ono što se moglo osjetiti nakon prvog dijela jeste da nema tenzija, nema te želje da se protivniku slomi noga, da se sudiji opsuje majka i poželi najteža bolest,niti se nešto mnogo negoduje. Zvižduka kratkotrajnih bude, ali ni blizu kao kod nas. Vrijeme za odmor, vrijeme da se ugrijem jednim kuvanim vinom.Tijelo se ugrijalo, iako malo kasnim na početak drugog poluvremena.
Obije ekipe su krenule ofanzivno. Sredina poluvremena, slobodan udarac sa nekih 25 metara. Loptu uzima napadač hrvatske reprezentacije, Andrej Kramarić, šut i „tooooooooor“(pogledati u videu), Hofenhajm „ajnc“, Frajburg „nul“, reče zvanični spiker utakmice. Domaćin je poveo, stvorio još neku šansu, ali ništa. Nekoliko minuta poslije, penal za goste, kapiten domaćin ruši protivničkog napadača i sudija opravdano pokazuje na „bijelu tačku“. Siguran je bio najbolji strijelac „crvenih“ ove sezone, Petersen za 1:1 i veliku radost navijača oko mene (za koga sam ja navijao, ne znam ni sam).
Domaćin je pokušao da ostvari pobjedu, ali nije uspio, završeno je neriješeno.Na stadionu je bilo 30.000 ljudi. Dok mi polako onako promrzli napuštamo stadion, gostujući igrači pozdravljaju svoje navijače. Ubrzanim korakom odlazimo ka stanici. Dvadesetak minuta smo zajedno sa ostalim navijačima čekali voz, pa opet autobus, pa opet voz i dolazak kući.
Opšti utisak je da Nijemci žive za fudbal, a da biste bili svjetski prvaci, morate to i da želite i na običnim ligaškim utakmicama,a ne samo kad je najvažnije.Dobar standard i uređenost zemlje, uslovila je da Nijemci ne moraju preživljavati, nego da mogu i fudbalu uživati. Zamišljam situaciju da kod nas se recimo skupi 500 ljudi iz Gradiške svi sa šalovima, svih starosnih godina i odlazi na utakmicu u Derventu ili 500 Teslićana na utakmicu u Novi Grad. Potpuno nezamislivo, za nas je odlično ako 500 ljudi. Povratak kući je bio i povratak u realnost, odoh da gledam seoski fudbal i je*em mater sudiji.
