Jela Dojčinović iz Donjih Podgradaca kod Gradiške, mjesta na legendarnoj Kozari, svoj 95. rođendan dočekala je radno, na nogama. Telefon joj je stalno zvonio, stizale su joj čestitke sa svih strana.
Vitalna starica sa 15 godina je postala skojevka, a poslije ofanzive na Kozari postala je partizanska bolničarka. Kaže da je s jednakom pažnjom previjala i njegovala i zarobljenike i ranjene partizane. U bolnici na Kozari srela je i upoznala Jovanku i Tita. Impresije ne blijede ni danas, nijedan datum nije zaboravila uprkos poznim godinama.
Proslava Božića
”Jovanka je bila kršna, prelijepa. Bila je prava partizanka. Tito je bio stalno nasmijan. Govorio je da smo mi njegova djeca, ja sam tad imala 16 godina. Bilo je to uoči pravoslavnog Božića 1943. godine. Tito nam je naredio da ga proslavimo i da ispečemo prase. Komandir je rekao, pa otkud nam prase, a Tito je uzvratio, sreo sam ih idući do bolnice na desetine i divljih i domaćih, koja su lutala šumom”, priča Dojčinović.
Odmah poslije rata Jela je otišla u Sarajevo s namjerom da se školuje. Željela je postati babica.
”Nas šest djevojaka smo stanovale kod jedne nane Fatime. Bila je divna žena, nježna prema nama. Nije se imalo šta jesti, ali Fatima je uvijek nalazila brašna i najčešće nam pravila pite zeljuše”, ističe Dojčinović.
Vrijedna djeca
Ubrzo je dobila telegram da su joj se iz zarobljeništva iz Njemačke vratili živi i zdravi brat i sestra. Pozvana je da dođe na Kozaru, da ih vidi nakon gotovo pet godina.
”To je bilo presudno za moj život. Nisu mi dali da se vraćam. A izdržala bih ja glad, kad sam rat iznijela na plećima. Ostala sam i počela se baviti poljoprivredom. Evo moja vrijedna djeca svud okolo posadiše plantaže voća, u dvorištu je mala fabrika sokova”, ističe Dojčinović.
Manje svađa, više fabrika
Priznaje da ima jednu želju, a to je da iščeznu svađe među ljudima, a da se više radi na otvaranju fabrika.
”Ostat ćemo bez mladosti, oni odoše u Njemačku, a mi stari u zemlju. Šta onda vrijedi”, poručila je Jela.
