Bila je veća i od Oskara Šindlera, njemačkog industrijalca koji je od smrti sačuvao 1.200 Jevreja tokom Drugog svjetskog rata. I od Irene Sendler, spasiteljke 2.500 jevrejskih mališana iz varšavskog geta, koja je dvije godine zaredom bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir.
Ali, za Dianu Budisavljević, rođenu Austrijanku koja je iz krvavih ustaških logora, prije svega Jasenovca, tokom NDH izbavila oko 12.500 djece – uglavnom srpske, sa Korduna, Kozare, iz hrvatskih i bosanskih sela – donedavno nije znao gotovo niko, sem istoričara, pojedinih preživjelih logoraša i tek rijetkih potomaka. A i kako bi kad je njena akcija bila nešto o čemu decenijama nismo mogli čitati, čuti ili gledati na filmskom platnu. O tome je, očito, trebalo ćutati, jer ako je ona uspjela da spasi više od 12.000 djece, koliko ih je onda skončalo u logorima?
Ovog 15. januara se navršilo 126 godina od rođenja Diane Obexer. Kao pripadnica visoke građanske klase, na svijet je stigla u Innsbrucku, u Austriji. U rodnom gradu se školovala, a potom udala za doktora Julija Budisavljevića, s kojim se 1919. preselila u Zagreb, gdje on postaje profesor hirurgije na Medicinskom fakultetu. Saznavši za stradanje srpskih žena i djece u ustaškom logoru Loborgrad, u jesen 1941. godine, Diana Budisavljević sa grupom saradnika organizuje “Akciju Diane Budisavljević”, kako ju je sama nazvala. S obzirom da djeca i žene srpske nacionalnosti u logorima, za razliku od jevrejskih zatvorenika, nisu imale nikakvu mrežu podrške ni pomoći, Diana je odlučila da se aktivira. Navodno joj je austrijsko porijeklo, kao i to što je znala njemački jezik, bilo od izuzetne koristi u dopiranju do odgovornih ljudi na vlasti i u prikupljanju dozvola za svoju akciju.
Skupljala je i slala pomoć u novcu, hrani, odjeći i lijekovima zatočenim ženama i djeci u logorima, a shvativši da to nije dovoljno, organizovala je izvlačenje i prevoz majki i djece iz logora te udomljavanje nezbrinute logoraške djece u zagrebačke, jastrebarske i sisačke porodice, kao i u dječje domove i bolnice, te je prikupljala pomoć za njihovo izdržavanje.
Okupila je sestre Crvenog križa Hrvatske, ljekare i drugo zdravstveno osoblje, kao i veći broj uglednih pojedinaca iz raznih oblasti života. Poduhvat je, u grubim crtama, izgledao ovako: Diana je sa ekipom saradnika, koje su, prije svih, činili sestra Crvenog križa Dragica Habazin, poznata kao Majka, arhitekta Marko Vidaković i Kamilo Bresler, od njemačkih vlasti dobijala ausvajz da ide u Jasenovac i druge manje logore raštrkane oko tog kompleksa smrti – Jastrebarsko, Loborgrad, Mlaku, Gornju Rijeku – i da odatle odvodi djecu, uz pristanak majki. Često je pred Dianu stavljan izbor: svu djecu nije mogla da spasi. Jednom je, tako, morala da mališane postavlja na noge – ono koje ne bi moglo da ustane, nije smjelo na put. Od ostalih su se majke jedva rastajale…
“Djecu koju smo popisali ustaše su odvodile na prvi sprat. Odmah su ih odvajali od majki. Koliko je bilo hrabrosti u tim ženama. Neki mališani nisu htjeli da se odvajaju od majki i sada su očajne majke govorile svojim najdražima: ‘Biće ti lijepo, nemoj se bojati, uskoro ću doći po tebe’. I uvijek tiho pitanje, upućeno nama: ‘Hoću li ikada više vidjeti svoju djecu?’. Stalno smo ponavljali da će djeca doći u domove, da im nećemo učiniti ništa nažao, da ćemo se za njih brinuti dok se ne vrati iz Njemačke. I poslije upisa u listu, posljednji poljubac, posljednji zagrljaj, često samo na brzinu, jer su bezdašne ustaše nasilno razdvajale majke od djece”, zapisala je Diana u svoj dnevnik, koji je, zapravo, mnogo godina kasnije i otkrio zaboravljenu istinu o ovoj neustrašivoj ženi.
Mališane, od odojčadi do već tinejdžera, smještala bi u nekoliko prihvatnih domova u Zagrebu, a onda bi uz pomoć Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, ali i oglasa u novinama, tražila ugledne porodice koje će im sačuvati živote. Za svako dijete vodila je poseban karton, koji je sadržao i fotografiju kad je bilo moguće, čitava njena kartoteka bila je pedantno sređena, do najsitnijih detalja, kako bi djeca poslije rata bila vraćena roditeljima.
Ne treba zaboraviti da se radi o Zagrebu tokom 1941, 1942. i 1943. godine. Akciju spasavanja malih logoraša životom je platilo jedanaest Dianinih saradnika. Ubili su ih isti oni koji su ubijali i djecu u kolijevkama.
Odmah po oslobođenju kartoteku, albume sa fotografijama djece i Dianin lični automobil je preuzela OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda – zloglasna komunistička tajna policija) u Zagrebu, čime je onemogućeno da dalje radi na identifikaciji velikog broja djece, a njeno djelo je skrajnuto. Poslije rata je neumorno radila na stvaranju socijalne službe u Hrvatskoj. Njeno djelovanje je u potpunosti u duhu Konvencije o pravima djeteta koju su Ujedinjene nacije donijele mnogo godina kasnije.
Strašno pogođena svim što se desilo, uprkos nadljudskom trudu da se sačuvaju životi mališana, Diana Budisavljević do kraja života nije riječ progovorila o svom djelovanju pod ustaškim terorom tokom Drugog svjetskog rata. Sa suprugom 1972. napušta Zagreb i vraća se u rodni Innsbruck, gdje je preminula 1978. potpuno zaboravljena.
Kako je moguće da je do prije nekoliko godina njeno djelovanje bilo potpuno zanemareno, kako je moguće da je bila potpuno nevidljiva u istorijskim knjigama i udžbenicima? Kako je moguće da u zvaničnoj naraciji istorije nije bilo mjesta za Dianu Budisavljević? Kako je moguće da je Diana Budisavljević mogla biti zaboravljena? Ona, koja im djecu nije zaboravila.
“Umrla su djelimično tamo, a djelimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu…”, dio je iz Dianinog dnevnika, koji najbolje svjedoči da je i ona “umrla” dva puta – jednom u svom rodnom Innsbrucku, drugi put kad je zaboravljena, kad smo je zaboravili.
Diana Budisavljević nikada nije primila bilo kakvo priznanje za svoj humanitarni rad. I danas se njeno ime tek sporadično spominje. Ponekad neko spomene da bi bilo u redu da neka ulica nosi njeno ime. Spominjani su i spomenici kao omaž dobročinstvu kojim je mnoge zadužila. Hladni kamen i ploča su premalo za njeno srce.
Samo jedan park u Austriji nosi njeno ime, na inicijativu Srpskog kulturno-prosvjetnog društva “Prosvjeta” u Austriji, i ulice u Beogradu, Kozarskoj Dubici i Gradišci. Njena rodna kuća u Innsbrucku poznata je kao Kuća Obexer.
/Jelena Pralica/Lola magazin/
