Martovsko prohladno jutro zatvorilo je u kuću većinu građana, tako da na ulicama može da se sretne tek pokoji prolaznik, ali ukoliko posjetite gradsku tržnicu, tamo su uvijek ljudi, buka i gužva, što potvrđuje da je upravo ovo najživlji dio svakog grada.
U narodu postoje izreke koje kažu da ako želite da stvarno doživite neki grad krenete od pijace, jer to nije samo mjesto gdje kupujete robu, nego i upoznajete njegovu dinamiku, ljude i dušu.
Iako mala opština, Teslić može da se pohvali dobro snadbjevenom tržnicom, koja je jedna od posjećenijih mjesta, a četvrtak je pijačni dan, kada se štandovi skoro pa uduplaju.
Voće, povrće, odjeća, obuća, sirevi i drugi mliječni proizvodi, tkanine, tehnika, ručno pravljene flaše, higijenske potrepštine i kozmetički proizvodi, razna brašna, med, turšija,pasulj…
Ko je šta imao, to je izložio da proda, jer svaka roba ima svog kupca.
Samo spustiti pogled na neki proizvod znači da vas prodavac obaspe ponudama i popustima, takozvanim specijalnim cijenama “samo za vas”, tako da čovjeku postane i neprijatno da odbije ili makar ne obeća da će se vratiti baš na taj štand.
U razgovoru sa njima, onima koji su bili raspoloženi za razgovor sa nama, smo saznali kako im ove godine ide prodaja, šta se najviše kupuje i kako izgleda život jednog prodavca na tržnici.
“Prije sam ustajala dosta ranije, dok su mi djeca bila manja, pa dok njih spremim jedva sve i postignem. Sad ustanem oko sedam, pa napravim kavu, nešto i pojedem, jer ko zna kad ću kasnije stići, pa onda lagano krećem sa pripremama za taj dan. Dobro se obučem, a ništa ljepše nema nego kad se uveče vratim u toplu kuću.”- Rekla nam je Daliborka, koja prodaje voće i povrće, a prodaja, kako ona kaže, zavisi od dana do dana:
“Nekad ide bolje, nekad malo slabije, ali proda čovjek uvijek ponešto. Ja se ne žalim, što se ne proda neće propasti, imam ja punu kuću čeljadi.”- objašnjava Daliborka.
Ni Milevka, koja prodaje sireve i vunice, se ne žali na prodaju:
“ Ide prodaja dobro, zadovoljna sam, sve ovo ja sama pravim, malo nešto dokupim, najgore mi je za prijevoz, jer nema uvijek ko da me doveze i odveze pa me to malo koči, a što se mušterija tiče njih uvijek ima i stalno se vraćaju, budu zadovoljni pa me nekom preporuče, uglavnom prodaja ide.”
Sa druge strane, baka Mirjana, sa takozvanog “svaštara” štanda nikako nije zadovoljna trenutnim stanjem:
“Prodaja mi ide slabo, niko ništa ne kupuje, a i kad se kupi to je neka sitnica, a od toga ne mogu kupiti ni da jedem danas, a ne da poplaćam sve obaveze. A obaveza ima koliko hoćeš, dok platiš štand, pa robu, porezi se samo gomilaju. Sreća pa imam kćerku pa mi pomaže, inače bih davno ovo batalila, nisam ja više mlada.”
Mnogi su nam potvrdili da je četvrtak najprometniji dan, kada može lijepo da se zaradi, a ostali dani su ništa u odnosu na njega.
“Evo vidite,četvrtkom izađemo i ja i suprug, jer ne mogu sama sve postići, dok uslužiš jednu mušteriju druga pobježe kod nekog drugog, a svakom se valja posvetiti pojedinačno.”-Otkrila nam je Danica iz Stenjaka.
Pijaca u jeku pandemije nije radila preko mjesec i po dana, što je bio težak period za pijačne radnike, a period pred karantin pamte kao doba kad se hrana najviše kupovala.
“Jedan čovjek mi je kupio deset kila mandarina, ono u svom vijeku nisam vidjela. Narod povilenio, prepao se bolesti i gladi, pa samo grabi šta može. Ja se vala nisam pretjerano brinula, od kad mi je suprug preminuo živim sama, slabo i jedem, samo da nas Bog sačuva bolesti, a biće hrane.”- Kaže Marica koja prodaje voće i povrće, te domaću turšiju.
Sada, pak, ljudi opet kupuju kao nekad, u skladu sa svojim mogućnostima, koje su često veoma slabe.
“Nema sad, narod je siromašniji nego ikad, koliko puta mi dođu pa kupe dva luka, dvije banane, sve tako na komad, pa sve gledaju u paprike, a niko da kupi, čekaju da pojeftine.”- nastavlja ona.
Što se tiče kupaca, kojih je bilo mnogo, tek rijetki su priznali loše finansijsko stanje u kojem se nalaze, kao da je sramota nemati.
“Milina je vidjeti sve ovo, ali sine, nema se para, jesam ja juče podigla penziju, ali od tog je već otišlo pola na razne obaveze, a valja se živjet mjesec dana. Meni samo na lijekove ode preko 60KM, a preko zime su mi i režije skuplje. Tamo na ljeto sve će ovo biti jeftinije pa ću tad i više kupovat,ako doživim.”- Otvorila je dušu jedna penzionerka.
Radeći u dijaspori cijeli život, neki su osigurali sebi sigurnu starost, koju su odlučili da provedu u domovini, gdje mogu da žive daleko većim standardom nego da su ostali u inostranstvu.
“I suprug i ja imamo dobre penzije, četrdeset godina smo mi proveli u Austriji, pa smo odlučili da se vratimo ovdje. Imamo svoju kuću, ne plaćamo kiriju, tu su nam i rodbina i prijatelji, sve je jeftinije, a i da vam pravo kažem ljepše je kad si na svojem. Djeca su ostala tamo, a i to su već odrasli ljudi, pa nam dolaze nekoliko puta u godini, a sada je i doći komplikovano, zbog ove bolesti.”- kaže Olivera, pa dodaje:
“Idem na pijacu skoro svakog četvrtka, a i nekad ovako preko sedmice kad stignem. Sve povoljno, a domaće, tamo preko ovako nešto košta i troduplo skuplje. Moj suprug je i dijabetičar, pa to zahtjeva posebnu ishranu, da se drži pod kontrolom, a ovdje se nađu najzdravije stvari.”
Kupce na pijaci sačinjavaju ljudi različitih profila, ali uglavnom su to penzioneri i malo stariji ljudi, koji su prema supermarketima skeptični i žele da znaju odakle njihova hrana dolazi. Ipak, naišli smo i na jedan mladi par:
“Živimo izvan grada, gore u Slatini, pa i ne silazimo dole tako često. Dođemo kolima par puta mjesečno da pokupujemo što nam treba, pa svratimo i na pijacu. I mi isto proizvodimo mlijeko, sir, jaja, povrće, ali kupujemo i na pijaci, pogotovo sad preko zime. Poznajemo tu neke prodavce, pa nam daju i popust”- kažu Slavena(34) i Željko(37).
Ovisno o danu i sreći, neki prodavci zadovoljno trljaju ruke nakon cijelog dana rada, a neki se razočarano pakuju. Ono što je sigurno je to da će smognuti snagu i sutra se pojaviti na istom mjestu, jer je rad možda težak teret, ali je još teži nemati šta raditi.