Kad ti djeca u svijet odu…
i ostave toplinu doma svog,
ti onda gubiš radost i slobodu,
sa tobom ostaje samo dragi Bog.
Kad ti djeca odu, negdje, daleko…
prateći životni putokaz svoj,
tebe će, možda, i obići neko,
samo taj neko neće biti tvoj.
Kad ti dječica odu u tuđinu,
sve će rjeđe dolaziti u rodni kraj,
da obiđu svoju kuću i rodbinu,
sredina nova sad je za njih raj.
Godina za godinom, život će da mine,
kao da ga ni bilo nije,
djeca se neće vratit iz tuđine
i ništa neće biti kao prije.
Ostaće samo na srcu rane
koje ćeš nositi dok god si živ,
i kad posljednje budeš brojao dane
pitaćeš se : „Bože, šta sam ti kriv ?“
Pratite ”Micro mrežu” na društvenim mrežama:
