Kontam da otvorim kafanu, te poslovne ideje se još niko nije sjetio. Kafane, tačnije kafe, su ovih dana bile tema broj jedan u Gradišci, jer je kafa poskupila na marku i po.
Sjećam se kad je kafa u gradu koštala jednu marku, tada sam bio srednjoškolac, pa sam nerijetko cijeli svoj školski budžet davao za kafu, jer se više nije moglo. Sada kad je kafa marku i po, imate osjećaj da ste u gradu u kome pršti od svega, a ne u provinciji koju prepišate za pet minuta.
Nema mjesta gdje nam se ne nalazi kafana, a većinu kafana krase zvuci turbo folka, muzike koja satanizuje našu omladinu i koja će nam tek doći glave. Umjesto da se trujete sujetom, ljubomorom i zavisti, ugasite wi-fi, pošaljite poruku na 1411 i krenite u prirodu.
U prirodi potražite spas i napunite se pozitivnom energijom, sačuvajte zdravlje, a time i novac. Dabogda kafa bila 10 maraka, pa da nas natjeraju da mrdnemo guzicu iz stolice. Društvu koje živi od hljeba i igara ne piše se dobro, mi smo svjedoci. Niko nije načisto da li želi živjeti u ovoj državi, u ovom gradu.
Trgnimo se malo, zatvorimo kafiće, otvorimo pozorišta i muzeje, ima i tu sisa i dupeta. Pretprošle godine sam otišao na neki balet (mislim da se zvao „Ko to tamo peva“) u Narodno pozorište u Beogradu, erotike na sve strane, djevojke prelijepe i prezgodne, muškarci pršte od mišića, a nije kafana.
Hodajmo malo, Kozara je na dohvat ruke. Družimo se gore, skuvaj kafu pa u termosku. Dvjesta grama 4,5KM, a mi plaćamo marku i po. Ubacimo malo saržaja u naš grad. Porazno je da nas turisti obilaze u širokom luku, a svakodnevno prolaze kroz naš grad.
Radili smo anketu prošle godine na granici, kolega Dejo i ja. Pitali smo ljude svrate li ikada u Gradišku kada su velike gužve, vele „ma kakvi, nemamo pojma ima li išta…“, ima kafana, jebale nas kafane. Ljudi čekaju satima, a niko da svrati.
Ponudimo ljudima nešto, ima toliko toga lijepog ova naša sredina, neka je nešto drukčije, a da nije kafa od marku i po.
