Početi iz početka… nikad nije lako… poprilično smarajuće, ali vrijedi, jer pretočiti interne riječi u nešto što će biti dostupno i drugima a posebno lično sebi olakšati ono što me muči, tangira ili oduševljava jeste posebna prilika koju vrijedi iskoristiti.
Godinama sam pisala kolumne za jedan sajt čija je tematika bila art u punom smislu te riječi, mada smo u više navrata odstupili od prvobitnog dogovora i onda smo nagnječili one koje smo morali, nastojali smo kao kolumnistii ukazati na sve propuste političkog vrha u regionu, aljkavost u radu onih koji bi trebalo da brinu o napaćenom narodu, o klimavoj socijanoj poltici, trešu i šljamu tamo gdje mu nije mjesto…
I ponovo isto… Mora se, jer se čaša napunila do vrha…prepunila…
Kažu surovi pesimisti nikad gore, mada može biti još više, ona suprotna optimistična, kojoj i sama pripadam, vjeruju da ipak nije tako loše, da popravni nije samo u avgustu mjesecu i da mu treba dati priliku, da nas i ovog puta izvuče iz NEPRILIKE.
Moje lično oružje borbe protiv lošeg dana, rđavog odnosa ljudi, ili nadrndanog šefa jeste osmijeh, ali zaista osmijeh, ne onaj selfirani, napumpani, već iskren, nepatvoren, i do bola razoružavajući, i tako sam navikla ljude oko sebe, da sam vesela, nasmijana i uvijek raspložena. I volim takve ljude imati oko sebe, jednostavne, natural, neposredne i da nemaju dijagnozu SNOBA.
Jer od takvih se odmičem kilometrima, i ne vraćam se.
Radeći posao koji radim već godinama, imam tu privilegiju da susrećem personaliti svih profila zanimanja, svojevrsna plejada muzičara, glumaca, kulturnih radnika, nekulturnih nepismenih političara.
I onda prosto kao bezazlena djevočica doslovno mi je uletjela u studio, prethodno, pitajući od strane svoje veoma kultune menadžerice gospođe Lorete, da li Kaliopi poznata makedonska pjevačica, može biti gošća radiončića, gdje radim. Ko ne bi pristao.
Kao što rekoh, ušla je Kaliopi i oduvala cijelu moju malu ekipu, najjednostavnijim pristupom, najnormalnijim odnosom, spontanošću, ležernošću i neviđenom skromnošću, žene koja plijeni ne samo svojim specifičnim glasom već cjelokupnom svojom pojavom, koja vam poput bumeranga vrati informaciju, da nije cijela estrada svojevrsni kurvarluk, kokainske orgije i ostale kvazimajmunske napičene pjevaljke, sponzoruše i ostala bolumenta odvratnih skaradnih likova.
Ona je putokaz kako jedna obrazovana, školovana dama, kompletan muzičar anđeoskog glasa, inteligentna kao sagovornica, može i snalazi se ne dobro, već odlicno, više od tri decenije u ovoj žabokrečini nazvanoj estrada… Te stoga, nama roditeljima, posebno ženske djece, daje nadu, da ipak u životu, nije sve rijaliti, nije sve hibridni napumpani mozak bez svoje osnovne funkcije-razmišljati, da ipak ima nade, da svojim trudom, radom, zalaganjem, ali i Božijem talentu, čovjek, može zauzeti poziciju koja joj i pripada, u bilo kojoj sferi života, odnosno posla kojim se bavite. Da želja ne ostane neostvarena i ne ispunjena.
Zato vjerujte svojoj djeci, podstičite njihova htjenja, kanališite ono što žele i mogu, usmjeravajte njihova mala srca i velike talente, jer sve se može, ako imaju Vašu podršku i Vašu vjeru… I pružite im prave primjere da se i u ovoj izrovanoj zemlji, srama, nepotizma i korupcije, može uspjeti bez izgužvanih hotelskih kreveta i namještenih konkursa…
Kaliopi hvala na divnom danu…
