Ono je raslo s nama, radovali su se kada smo naučili da ga izgovaramo, morali smo biti ponosni na njega, iako nam se možda i nije svidjelo. Po njemu su nas prepoznavali, poštovali, karakterizovali. Ako ste pripadnik pola što ga nazvaše nježnim, mogli ste ga na sreću ili na žalost promijeniti. Naravno, riječ je o prezimenu.
U koju god stranu zavrtite globus, otputujete li u bilo koju zemlju i zavirite li u lične dokumente njenih stanovnika, srest ćete se s neobičnim i neočekivanim prezimenima koja su često smiješna, podrugljiva, koja karakteriziraju i „nešto znače“.
No, vratićemo se, s razlogom, u naše krajeve. Vladimir Dvorniković je jedom napisao da malo ko u Evropi ima toliko i tako podrugljivih prezimena kao mi: „Ima tu virtuozno složenih imena, pravih filoloških poslastica, u kojima su kristalizovane nekadašnje anegdote i istorije, stegnute cijele male rečenice, izražen moralni karakter, „prijekor“, tjelesne i duševne mane, porijeklo, zanimanje, hod, glas i još koješta…“
Vratimo se malo u prošli vijek, u šeher-Sarajevo. Na kaldrmi Baščaršije srest ćemo ugledne zanatlije što se prezivaju: Mlačo, Balo, Pjano, Šišo… Prohujale godine, pa čak i čitav vijek, a ista prezimena ostaše da žive do dana današnjeg.
Najbogatiji dio naše zemlje upravo po neobičnim, nesvakidašnjim prezimenima je Hercegovina – i to krševiti predjeli oko Trebinja, Ljubinja, Gacka. Među tim prezimenima našli smo i ona koja su zasmetala njihovim vlasnicima. Poželjeli su da skinu sa sebe to neobično porodično, vjekovno obilježje, da prekinu seoska zadirkivanja, smišljene rugalice na njihov račun, školske šale, nadimke…
Poslije drugog svjetskog rata neki su s prezimena Kurajica prešli na Vuković, Prdalice su po papirima i po srcu postali Jovanovići, Obrenovići, zavisno od imena oca. Neki od roda Derikučka su sada Dušanovići, Savići, Vasići.
Dešavalo se i to, da tri brata uzmu tri različita prezimena, ili dva promijene porodično ime, a treći ga zadrži. Tri brata rođena, a ne mogu da ih po imenu prepoznaju!
Radojka Pičeta (56) iz Trebinja, djevojački se prezivala Đordan.
„Kada sam upoznala mog muža Pičetu, nisam vidjela tu ništa naročito zanimljivo, smiješno. Nosim to prezime trideset godina, s ponosom. Katkad ipak zbijaju šale na račun takvih prezimena. Još se u Popovom polju s koljena na koljeno prenosi duhoviti odgovor Alekse Šantića knezu Ristu Pičeti koji je pozvao pjesnika na neku slavu. Aleksa je odgovorio u stihu: „Aoj, Risto ime dično, spremi nešto prezimenu slično, dolazim!“
Brojni korijeni „čudnih“ prezimena Hercegovaca protežu se još dalje od Šantićevog vremena. U doba vladavine Turaka na ovim prostorima, za kaznu, mnoge porodice ponijele su porodična imena po lošoj osobini ili zanimanju nekog njenog člana. Turci davno odoše, a te čudne kovanice ostadoše.
Trebinjka Slobodanka Kurajica već 18 godina nosi to prezime: „Znam da je jedan od naših daljih rođaka promijenio prezime… Od muža sam čula da su Kurajice došle ovdje iz Crne Gore. U starim knjigama stoji da su se ranije prezivali Danilovići. Postoje dvije verzije zašto su to uradili. Po prvoj – porodica je uzela to prezime jer su se rijetko rađala muška djeca, pa da bi očuvali lozu. A priča se i to da je još davno hiljadu četiristo i neke godine djevojka iz porodice Danilović rodila izvanbračno dijete, pa je prozvaše Kurajica!“
Ma koliko da su se ljudi krševite Hercegovine srodili s prezimenima koja nose, nađu se ponekad u životnim situacijama koje izazivaju smijeh. Trebinjski matičar Ognjen Hrnjez priča: „Jednom je na vjenčanje došao mladi par. „Sudbinsko pitanje“ je glasilo želi li mlada da bude Dangubićka ili Radovićka. Na to je, prije mladinog odgovora, muž dobacio: „Da bude dangubićka to nikako, biće radovićka.“
Ko može da se uzdrži od smijeha kada prisustvuje vjenčanju gdje je mladoženja Zlikovac, a mlada Lešina.
U okolini Čapljine dogodilo se i to: izvjesni Raguž oženio se damom Zaguz.
Ovo na ravnim, osunčanim, zelenim poljima i krševitim gorama nije baš nešto neobično, ali kada Hercegovci krenu na put dešavaju se razni nesporazumi.
Blažo Šupljeglav (18) iz Trebinja liječio se u Ljubljani.
„Dok sam ležao u bolnici, i majka je bila sa mnom. Zvali su portirnicu: „Mogu li dobiti Šupljeglave?“ Dežurna sestra je ljutito odgovorila: „Ne može!“… Nanovo je zazvonio telefon: „Molim vas Šupljeglave.“ Već iznervirana sestra se proderala: „Prestanite, nitko ovdje nije šupljeglav!“… Kada se sve razjasnilo, previjala se od smijeha… I mene su u školi zvali Šuplji, a dobar sam učenik. Inače, to prezime i ne odgovara našoj porodici. Ima nas i doktora i profesora, uopće učenih ljudi.
Prezimena koja bi trebalo da predstavljaju karakter ili osobine već odavno su se odvojila od stvarnosti. Mučibabe i nisu tako ćutljivi, niti je Smrzlićima uvijek hladno. Palikuće ne pamte da im je ikada pala neka piromanska ideja na pamet.
Inače, širom zemlje prisutna su prezimena koja predstavljaju životinje. U tom raznovrsnom svijetu nalaze se i: Tica, Kokoška, Kokot, Pijevac, Ćuk, Oro, Guja, Gmaz, Medved, Krtica, Kobilica, Mačkić, Zekonjić…
Nikada niste ni pomislili da bi se od naših prezimena mogao sačiniti vrlo bogat jelovnik. Recimo za predjelo (hladno) mogla bi: Kobasica, Sudžuka, a za predjelo (toplo) Popara, Cicvara, Varenika, a tek jelo: Krvavica, Burek, Paprikaš; na kraju dolazi Rakija, Rakijaš, Lozovina, Glogovina…
Ipak, Hercegovci ostaju nenadmašni. Sjetimo se samo prezimena poput: Buzaljko, Ćupina, Kureš, Potrebica, Budalica, Merdžo, Magazin, Prkačin, Prndelj, Prdavac, Guzina, Tuka, Balavac…
U Stocu, prelijepom gradiću smještenom na obalama zelenooke Bregave, još i sad prepričavaju zgodu iz vojničkih dana njihovog sugrađanina koji se preziva Zaklan: „Noć. Stažarsko mjesto. Poručnik je u patroli. Vojnik prenut kasnom posjetom raportira: „Na straži vojnik Zaklan!“ „Ama kako zaklan“, prenerazio se poručnik.
„Pa druže poručniče, to mi je prezime“, zamucao je vojnik.“
Ni Dušanu Džodži iz Dražin dola nadomak Trebinja nije bilo lako biti vojnik s tako neuobičajenim prezimenom.
„Neki ga nisu znali ni izgovoriti“, sjeća se Dušan. „Zvali su me Đođo, Džo na kvadrat, bilo im je lakše da me zovu Đorđan, nego mojim prezimenom.“
Ponekad bogami, dođe i do nekih neugodnih situacija. Ali veseli Hercegovci sve okrenu na šalu.
Pitali, vele, izvjesnog Gurića iz okoline Trebinja zašto ima desetoro djece. Valja ih sve nahraniti i iškolovati. A on radostan odgovori: „Pa što da radim kada mi se žena preziva Prcić, a ja Gurić!“
I tako vremena i rijeke teku, sve se mijenja osim prezimena. A smijeh se nastavlja…
Napisali: E. Žunić i Ž. Janjić (Una, 1991.)
/SeeSrpska/
