Tuluske guske su me fascinirale svojom veličinom. S obzirom na to da ih je veoma teško uzgojiti, moja želja je bila da im u našim uslovima napravim stanište i da dođem do rezultata. Kod nas u BiH nije bilo ove rase gusaka kada sam se odlučio za njihov uzgoj, prvi sam ih donio u naše krajeve prije desetak godina, kazuje Dubravko Vojtaljuk, koji na imanju u laktaškom naselju Jablan, pored raznih vrsta peradi, uzgaja najkrupnije guske na svijetu – tuluske guske.
“Nešto gusaka sam tada izlegao, nešto nabavio iz druge krvne linije, jer ne smiju biti u krvnom srodstvu kada dođe vrijeme parenja. Sada ih je ovde na imanju u čistoj rasi osam, šest ženki i dva mužjaka. Tu su i francuske tovne guske, njih ima oko 200”, pripovijeda Dubravko za “Nezavisne”.
U Dubravkovoj odluci da gaji raznu perad spojile su se porodična tradicija i ljubav prema životinjama. Pojašnjava ovaj mladi domaćin da pamti kako je u dvorištu uvijek bilo životinja, da su godinama širili broj jedinki, te sakupljali nove vrste.
“Svi smo porodično uključeni u uzgoj gusaka. Još nismo uspjeli završiti sve što smo zamislili, ali polako dižemo sve na svoje noge. A čovjek je srećan kada završi radni dan i vidi rezultat, pa isto tako na kraju mjeseca, pa na kraju godine”, kazuje Dubravko i dodaje da nekada nije toliko važan ni rezultat, koliko lična satisfakcija kada je čovjek zadovoljan jer radi ono što voli.
Dubravko, koji radi kao vozač u jednom banjalučkom preduzeću, a ostatak dana provodi radeći na imanju, kazuje da mužjaci tuluske guske teže od devet do 12, a ženke od sedam do devet kilograma, dok pojedini primjerci mogu imati više od 15 kg, te da vole zimsko vrijeme, da je to njihovo doba godine.
“Ove godine, kako vidimo, nema prave zime, ali za vrijeme zima kada sve zabijeli od snježnog pokrivača guske cijeli dan preleže na snijegu. Što je zima hladnija, imaju više masti i ona je kvalitetnija”, pojašnjava Dubravko i dodaje da je od guske iskoristivo sve, osim kljuna, ali da se njegova porodica bazirala na proizvodnju guščije masti.
“Akcenat smo stavili na mast, to je jedini prirodni lijek za bronhitis, laringitis i astmu. Mast treba namazati na prsa, oko nosa i u nos, a preporučljivo ju je dva puta dnevno unijeti u organizam. Kome se ne sviđa okus, može je pomiješati sa toplim mlijekom, čajem… Teglica od 120 grama košta 20 KM”, priča Dubravko.
Guščiju mast Vojtaljuci još nisu patentirali i zaštitili kao svoj proizvod, ali nosili su je na testiranje u Veterinarski institut Republike Srpske “Dr Vaso Butozan”, kako bi čiste savjesti znali da prodaju autentičan i kvalitetan proizvod.
Pored zdrave masti, od gusaka Vojtaljuci dobijaju razne sirovine i prerađevine.
“Meso je bez holesterola, puno proteina, dobro je za djecu i za odrasle, za srčane bolesnike. Tu su i jaja. Jednom streličarskom savezu iz Slovenije šaljem krila od kojih proizvode badminton loptice i vrhove za strijele”, navodi Dubravko.
A kao svoj proizvod broj dva Vojtaljuk najavljuje guščiju kobasicu te kazuje da će njegova porodica biti prva na našim prostorima koja će predstaviti ovaj svojevrsni delikates. A delikates su svakako i čvarci od guščijeg sala, ali kako Dubravko kazuje, potrebno je salo od osam do deset gusaka da bi se dobio kilogram čvaraka te da je nemoguće ići u veću proizvodnju čvaraka – zasad se samo Vojtaljuci i njihovi prijatelji “slade” ovom “poslasticom”.
“Guščija džigerica, zajedno sa kavijarom, nalazi se među najtraženijim delikatesima svih vremena. Poznata je kako afrodizijak, odnosno povećava seksualnu izdržljivost. Veoma je cijenjena, kvalitetna i skupa – to je za one sa malo dubljim džepom, ali ko proba jednom, vjerujete, dolazi po još”, kazuje Dubravko kroz smijeh.
A na imanju Vojtaljukovih smo, pored gusaka, zatekli ovce i jaganjce, ali i ukrasnu perad i ptice, koje su, kako Dubravko kaže, “moj hobi i moja ljubav” – zeleni divlji fazani, ukrasne rasne koke, ptičice zebe i papagaji, svi su našli svoje mjesto u Dubravkovom dvorištu.
Za kraj razgovora vrijedni domaćin kazuje da su Vojtaljuci ušli u petu sezonu rada uzgajanja gusaka te da iz godine u godinu posao lagano raste i postaje ozbiljna priča.
“Na početku je ovo bio hobi, bilo je tu svega nekoliko komada gusaka. Za nekoliko godina ovo će vjerovatno biti naš porodični posao, na našem imanju, da živimo do svog posla, od svojih plodova rada. To je moja želja, ali vidjećemo. Niko ne zna šta sutra nosi, ali idemo ka tome da svoje želje ostvarimo”, zaključuje Dubravko.
/Nezavisne/
