Prošlo je već vise od jednog vijeka od kada su se počeli izdavati paroiš kraljevine jugoslavije a i danas je vrelo zanimljivo šta je u njemu pisalo kao savjet ljudima koji su iz nje odlazili da bi živjeli i radili negdje drugdje.
U potpunosti vam prenosimo šta je pisalo u pasošu Kraljevine Jugoslavije kao poruka iseljenicima:
– “Na putu se vladaj pristojno i obzirno prema svakome, a naročito prema željezničkom i brodskom osoblju, zatim prema ženama i djeci.
– Budi posve spreman za iskrcanje, čim brod stigne u luku. Rublje na Tebi neka je čisto, a odelo uredno i lice vedro.
– U novoj zemlji budi ozbiljan i ispravan; pokoravaj se zakonima i vlastima; ne govori zlo o toj zemlji, a na svoju zemlju ne zaboravljaj. – Ne primaj posao koji te suviše ponižava i ne radi za manju platu od ostalih radnika, ne konkuriraj drugim radnicima već budi solidaran s njima pa će Te poštovati i tražiti radnici i poslodavci.
– Ne opijaj se i ne kockaj.
– Novac štedi i šalji svojima u stari kraj i to preko Poštanske Štedionice, jer Ti je novac u Poštanskoj Štedionici posve siguran, pošto država jamči za to. Ne poveravaj novac raznim nepoznatim bankarima, posrednicima i agentima.
– Ako Ti je potreban kakav savet, zaštita, ili što drugo, obrati se na našeg Konzula ili Iseljeničkog Izaslanika.
– Uči jezik zemlje u kojoj si, jer ćeš lakše tako proći, ali ne zaboravljaj svoj maternji jezik i sa svojom decom razgovaraj samo na maternjem jeziku bez obzira da li su deca rođena u starom kraju ili u novoj zemlji. A sada bilo Ti sretno i do viđenja! Znaj, da će se Tvoja otadžbina veseliti Tvome povratku.”
Gospode Bože molim ti se da se vrati vrijeme da država počne da razmišlja o svom narodu, pa i onda kada su prisiljeni da odu iz rodnog kraja. I tamo gdje idu treba da čuvaju svoje dostojanstvo, kao i dostojanstvo zemlje iz koje potiču.
E ovako je to dostojanstveno cijenila i na njega upozoravala Kraljevina Jugoslavije, čiji dinar je bio od dolara jači. Vrlo sažeto, lijepo, a korisno savjetovala svoje građane opominjući ih da sačuvaju sve ljudske vrijednostii da u najljepšem svjetlu budu na ponos i onih gdje idu a li isvoje otadžbine. A danas kada se dičimo da imamo državu sve više mi se čini da je mojoj državi strašno stalo da se građani sele i ispisuju iz državljanstva koja se skupo naplaćuju (više od 4 prosječne plate) ne vodeći računa da nam na taj način ostaju prazni gradovi i sela.
A narod zbog lošeg života mora ići ”trbuhom za kruhom”, bojim se da veliki beoj tih mladih i uglavnom obrazovanih nikada neće vratiti a nemaju se baš čega lijepog ni sjećati što se tiče odnosa države prema njima.
