Po podnevnoj žegi polovinom avgusta uđem na kapiju manastira Ždrebaonik u Danilovgradu. Krstim se , gledam a ono iza jednog žbuna cvijeće iaskoči lane, da bas lane pravi pravcati Bambi lijep, dražesan i razigran. Prekrstim se još nekoliko puta a ono nestade negdje se skrajnu u hlad a moje oči ga i dalje traže. Učini mi se da mi se to prividjelo jer odkud lane malo i plašljivo na prekrasno uređenom travnjaku manstira koji u ove dane posjećuje veliki broj vijernika jer ovdje je kivot svetog Arsenija drugog pareijarha srpskog koji je na trom poglavara Srpske pravoslavne crkve pošao kao drugi odmah poslije Svetog Save.
Mene i još nekoliko mojih prijatelja ugleda sestra Nektarija obradova nam se pa nas pozove da sjednemu uz zid konaka u hladovinu koja je baš godila. Sjedamo ali pogledom tražimo to sićušno i razigrano lane loje se pojavi od nikud pa opet negdje za tren nestane. Sestra Nektarija po manastieskom običaju odlazi da nam donese posluženje i pojavljuje se sa sestrom Fevronijom našom dobrom poznanicom noseći nekoliko tacne sa kafom, sokom pitom za koju rekoše da je jedna gužvara a druga gibanica a nama su obadbije godile onako sa mladim sirom i mirisom neke planinske svježine. Na samo jedan poziv sestre Fevronije iz jednog skrajnurog žbuna prelijpog cvijeća pojavi se lane i zatrči se u Fevronijin zagrljaj. Bože gospode koliko me je začudila ova scena nježnosti i ljubavi. Malo lane donešeno negdje sa planine od svega dva kilograma, koga je neki savjesni lovac pronašao i donio u manastir ko dijetence je sisalo mlijko iz flašice i mazilo se uz nježmu ruku monahinje.Prekrasna slika ljubavi, sklada i potrebe da ona bude iskazana tom malom biću koje je bez majke koju su sigurno neki nesavjesni ljudi lišili života da bi se dočepali desetak kilograma njenog mesa.
„Dobili smo ga od jednog našeg dobroj vijernika jer ga je pronašao nemoćnog u planini . nije imalo ni dva kilograma blio je izgubljeno i gladno. Nahranila sam ga privila se uz njega i evo za dva djeseca ono je poraslo veselo razigrano vratio mu se život a bilo je na rubu ponora.jako smo ga zavoljele a kraj mene u mojoj keliji mu je i postelja i znate šta čula sam ga kako plaćekao dijete ako ga ostavim samog.Ono zaslužije ljubav i uzvraća je mazi se i zna ko ga voli.Nestašno je ali ne bježi valjda ga ljubav prema nama ovdje drži. Neki dan smo ga vodili da vidi manastirske koze nadajući se da će im se obradovati jer inma i jarićč njegove veličine a i nekakvi su srodnici kad ono idolentno samo ih je onako ovlaš preko ramena pogledalo i nije im pridavalo nikakva znčaj a kamo da pokaže želju da se sa njima igra.Kao da je mislilo a ko ste to vi, ja sam manstirsko lane u odnosu na vas i nije mi ni na kraj pameti da vam posvetim ni jedan jedini tren,k aže dobra monahinja Fevronija koja svakom gosta ali i putnika majnernika sa sestrinskom ljubuvlju dočekujei i ispraća.
.Posmatram ih sa čuđenjem koliko su bliski lane i monahinje , pomislio sam kao nikada nebi povjerovao da monahinje mogu biti tako dobro i odabrano društvo mladom razigranom lanetu zamislite tu nevjerovatnu ljubav koja lebdi međiu njima, po promisli Gospodnjoj..
Sestra Fevronija nam gotovo sa vidljivim žaljenjem reče da će i kada odraste ovo lane ostat u manstiru jer da ga vrate u prirodu kako reče isti dan bi ga rastrgali vukovi ili kojoti kojih ima širom Crne gore.A ovako činiće radost divnog susreta sa posjetiocima i uživati u ljubavi i pažnji koju mu ove monahinje nesebično daju.