Tmurna i kišovita noć nije ni slutila jutarnje šarenilo koje će nas narednih mjesec dana pratiti na svakom ćošku.
Šarenilo boja nudi lica koja ćemo uživo sretati nasmijane, susretljive, pa i ponizne, spremne da pomognu u svakoj situaciji ali najviše spremne da obećaju. Obećanja su suština života ljudi sa plakata i u tome su toliko vješti da i sami povjeruju u ono što obećaju, a ne mogu da ispune.
Lijepa lica sa plakata za čas postaju naborana i umorna od tribina, sastanaka, poziva i kontakata s ljudima, jer valja nadoknaditi onaj nerad iz prethodnog perioda i zburljati sve u mjesec dana. Predizborna kampanja je vjerovali ili ne za većinu ljudi jedini mjesec u četiri godine kada nešto rade, kada se nekoga sjete koga su davno zaboravili i kada obraćaju pažnju na sve ono što mi obični smrtnici proživljavamo svaki dan.
“Dobar je, dobro priča”, “Svi su oni isti”, “Ma političari samo obećavaju”, “Jel’ što glasaš kad uvijek isti pobjeđuju”, komentariše narod i dobacuje na kafi, pijaci, kod brice. “Jelena ima šansu da dobije Milu”, “Ma Mile je namazan, završio čovjek izbore, ne mogu mu ništa”, “Šarović je Dodikov čovjek, on nije trebao biti kadidat”, “Jel se Draško sad kandidovao”, čuje se od onih koji važe za apstinente.
Para odjednom i za sve ima, policijska represija se blago smanjuje, žurke sa stranačkim obilježjima odjekuju ulicama. Svi su Srbende, svi vole Srpsku, preziru politiku ali neko mora i time da se bavi. Dugo očekivane promjene na bolje će doći odmah 3. oktobra, bez obzira ko pobijedi.
Pijani narod se od ovog mjeseca trijezni dvije godine ali se izgleda svakom kampanjom sve više napija sa licima sa plakata. Za razliku od naroda, lica sa plakata se brzo otrijezne i shvate gdje su, pa kreću žestoko i odlučno, dok i dalje narodu sipaju u časicu koja biva sve gorča i gorča, do nove kampanje.
