Bez obzira kojim povodom (ili bez povoda) dolazite, vaša priča o Veloj Luci počinje na pristaništu, silaskom sa trajekta, nesigurnim korakom kontinentalca, dok u glavi u nekim zabačenim folderima pokušavate da pronađete neke stihove Olivera Dragojevića (koji govore o ovom mjestu), dok vas nervira jako Sunce na koje niste navikli i težak kofer kojeg jedva čekate da se oslobodite.
Dogovorili ste se sa sobom da ne guglate „Vela Luka“, da ne koristite mape, sve sa ciljem da vam prvi susret (p)ostane poseban. Iako su vam rekli „od trajektne idite lijevo“, puni nepovjerenja tražite putokaze na kojima bi pisalo „centar“. U trenutku kada vam korak postaje sigurniji, kada ste prodisali i prestali da proklinjete kineske kofere i točkiće koji zapinju, konačno se upoznajete sa mjestom i prvo što ugledate ispred sebe biće MOZAIK. Da ne znate mnogo o mozaiku, da ne poznajete umjetnost, čak ni da nemate istančan osjećaj za estetiku, usporićete i zastati, tražeći ime autora i godinu. Nastavićete dalje i ugledaćete spomenik kao svjedočanstvo o „Međunarodnom susretu likovnih umjetnika“, održanom 1968. godine, dok će impresivna lista potpisanih umjetnika iz čitavog svijeta dodatno produbiti vašu radoznalost. Konačno odlažete prtljagu, zaboravljate na umor, uzimate foto-aparat i krećete u lov na mozaike. Tada još niste svjesni, ali upravo se zaljubljujete u veloluške mozaike, iako o njima ne znate gotovo ništa (zar nije tako sa svim pravim ljubavima?).
.jpg)
U Luci još uvijek ne poznajete nikog kome biste postavili milion pitanja, stoga kršite dogovor i konsultujete „google“. Saznajete za udruženje „Likovno stvaralaštvo Vele Luke“, osnovano 2011. godine, za grupu entuzijasta koja je bezlični, napušteni prostor tvornice limene ambalaže (iz nekih „prošlih života“) pretvorila u alternativno mjesto ideja, kreativnosti, oazu zdrave, urbane kulture. Čitate o multimedijalnim projektima „Ambalaža“, filmskom festivalu, izložbama fotografija, dječijih radova, te ostalim aktivnostima realizovanim u posljednjih nekoliko godina. Dok pretražujete buduće projekte, očekujući slične, pročitate: „Projekat Luka mozaika-izrada najdužeg mozaika na svijetu“. Ne vjerujete, vratite se nekoliko rečenica unazad i ponovo pročitate isto. Zvuči vam previše optimistično, nerealno, ali već su vas upozorili da su na ostrvu moguća mnogo veća čuda, pa zašto ne i „najduži mozaik na svijetu“. Shvatate da je krajnje vrijeme da pronađete kvalitetnog (živog) sagovornika, koji će vam otkriti onaj daleko zanimljiviji, romantičniji, neslužbeni dio ove priče.
„Mozaik je izraz trenutnog osjećaja, mišljenja, raspoloženja, a kako ne nastaje u jednom danu, on je miks svih misli cijelog perioda stvaranja“, reći će ti sagovornik kojeg si pronašao i sva ona pitanja koja si imao postaće nepotrebna. Postaćeš slušalac i posmatrač, stranac koji nastoji da upije svaku riječ o nepoznatom. Ubrzo, upoznaješ projekat „Luka mozaika“, koji omogućava svakome da slažući kamenčiće u mozaik ugradi dio svoje ličnosti u kulturno-umjetničku sliku mjesta, te da čitava staza mozaika bude simbol povezanosti i zajedništva jednog vremena. Kao prolaznik, možda ne razumiješ mentalitet ostrvljana, njihove navike, egzotičan ti je izgovor glasa „ć“, možda se pitaš zašto pridjev „luŠki“, a ne „luČki“ kako si navikao, ali ono što razumiješ (što je valjda svuda isto) jesu one univerzalne, prave vrijednosti. Osjećaš tu ljubav prema umjetnosti, razumiješ entuzijazam, želju za promjenom, pokretanjem stvari, ali nekako najviše potrebu za povezivanjem, neraskidivim vezama – zajedništvom.
.jpg)
„Ovim radom dajemo dio sebe, spajamo se sa svima ostalima u jednu cjelinu i stvaramo prošlost za zauvijek i tu se pojam pojedinca apsolutno briše i nestaje. Pokazujemo i dokazujemo kako bez zajedništva nema ni staze po kojoj hodamo. Stoga je mozaik znak beskonačnosti, nepresušne energije koja se samo miče s mjesta na mjesto, ali nikad ne nestaje“, u zanosu izgovara tvoj sagovornik, dok osjećaš da ostali misle isto. U sebi ponavljaš „najduži mozaik na svijetu“ i očekuješ da ti na ovakvu priču uz urođeni balkanski pesimizam došapnu jedno veliko „ALI“, u kombinaciji sa „nemamo podršku“ ili „nemamo sredstva“. Međutim, ne ovdje, ne od ovih ljudi, ovdje „ali“ ne postoji. Ne jer su utopisti nego baš zbog činjenice da su duboko svjesni da se upravo ovakvi projekti realizuju na teži način, uz mnoštvo prepreka, bez pomoći onih koji bi trebalo da pomognu, sa vjetrenjačama na svakom koraku. Upravo to je ugrađeno u svaki mozaik. Uostalom, možete li da zamislite „najduži mozaik na svijetu“ bez doze nezadovoljstva, inata i revolta, bez te upornosti, truda i pozitivnog stava? Naravno, NE. Gradeći mozaike, kao simbole zajedništva, ovi ljudi grade postojan i trajan mikrokosmos, u potpunosti nezavisan od sumorne svakodnevice i kolektivne ravnodušnosti malog mjesta. Oni dokazuju da bez obzira na sredinu, broj stanovnika, alternativa uvijek postoji, samo joj se treba u potpunosti posvetiti. Čine da, dok gledate nove entuzijaste kako se priključuju projektu, sa pravom, povjerujete u neki sretniji tok stvari, a ne njihov kraj, ne prokleto „ali“, koje poništava sve. I bude onih dana kada se kamenčići baš ne uklapaju, dana kada su i veliki entuzijasti „samo“ obični ljudi, koji se pitaju „da li je vrijedno“, ali svaki put kada uđu u „tvornicu“ odgovor se nameće sam: VRIJEDNO JE!
.jpg)
Upravo zbog toga ova priča nema kraj, ona se samo nastavlja, mozaike stvaraju lokalni umjetnici, zanesenjaci, sanjari, turisti i slučajni prolaznici, svi oni diskretni heroji bez kojih ništa ne bi postojalo. Čak i kada Vela Luka bude popločana novim mozaicima (a pitanje je dana kada će to da se desi), to će biti samo nastavak priče o „najdužoj stazi mozaika na svijetu“, jer „svako umjetničko djelo blijedi vremenom, svako osim podnog mozaika koji je sve sjajniji što više koraka pređe preko njega”.
Fotografije: Anđela Šćepanović
Izvori: Seđa Topali
