Njen stari žičani telefon viktorijanskog stila izrade, koji leži na ručno pletenom vezu odzvonio je uprazno već treći put. Nalazio se u samom ćošku kraj jedne lampe koju je od oca dobila za ne znam koju godišnjicu braka. Na natkasni pored lampe je stavila očevu sliku sa polaska u vojsku, kako kaže da je tad shvatila da ga voli više od sebe.
Nakon njegove smrti često bih je zatekao da sama razgovara na obližnoj fotelji, samo nikad nisam shvatio da li priča sa lampom ili sa fotografijom. Teško je to podnijela iako je prema njoj konkretno za vrijeme čitavog bračnog života uvjek bio arogantan, često bi je vrijeđao, omalovažavao, nerijetko i do suza dovodio. Nije pio, samo je naprosto takvog kova bio čovjek.
Ona ga je voljela, onako kako su još nekad žene svoje muževe volile, besprekorno, uslužno i trpeljivo. Čini mi se da se čitavog života borila da sačuva brak, čak i nakon njegove smrti nikad nije ružno o njemu govorila. Kad bi ga neko spomenuo ona bi se samo prekrstila govoreći “Bog da mu dušu prosti”. Ako bi je nečim čovjek mogao opisati da koristi samo jednu jedinu riječ, uzevši u obzir kompletan njen život, ta riječ bi svakako bila žrtva.
Jedan gorući plamen ljubavi koji čovjek samo od Boga može zadobiti joj je kroz život omogućio da istrpi sve ono što ne bi često stalo ni u srce čovjeka junaka. Nakon očeve smrti počela je redovno ići u crkvu, nije išla u našu seosku, nego u gradsku crkvu Preobraženja Gospodnjeg, kod Oca Nenada za kojeg su “žene čule da čita misli” pa je i moja majka uz te žene krenula u tuđu parohiju. Išla je ona doduše i ranije u crkvu ali samo o Božiću, Vaskrsu i slavi da “pop očita molitvu”. Sad se već svake nedelje spremi, tašnu pod ruku i niz ulicu.
– Kuda ćeš majko?
– Svijeću da mu zapalim, Bogu da se pomolim i eto me, neću se ja zadžati. Imaš sine friškoga mlijeka na stolu, nađi još nešto i založi se dok se ja ne vratim. Danas pravim sarmu. Ode, zakasniću.
Sestre su bile male, nisu shvatali sve ono što je meni sada već omogućilo moje rađanje koju godinu prije njih. Ne znam da li sam bio dobar brat, trudio se jesam, nekad manje nekad više. Majka je njih posebno štitila, na šta nisam nikad bio ljubomoran jer je uporedo sa protektoratom prema njima u meni odnjegovala svojevrsnu odbojnost prema svemu što ugrožava ženu kao ličnost. Upamtio sam njena sentenciozna obraćanja koja su mi davala određeni pravac u građenju svijeta oko sebe, suživota sa svijetom koji me okruživao.
Svaka majka to valjda tako ponaosobice vaspitava, jer samo onaj ko ima braću ili sestre kasnije shvata kakav je to herojski podvig bio. Čim se novembar približi mjenjala bi stanje u blago povučen stav, mi smo odrastali, imali smo vremena za sebe koji nam je bio prijeko potreban u tom periodu kad smatraš da ujutru sunce samo zbog tebe izlazi. Oko slave bi se rasplakala kadgod, kaže nema domaćina.
– Kako nema majko, evo me, tu sam.
Grlila me samo, u tijeme ljubila, mirisala kosu.
Potrudila se i ove godine, okrečila, voćke podrezala, čak i oko bašte radila, neka domaćeg luka i krompira, sjećam se kako je govorila. Krajem avgusta ta bi bašta postala izobilna raznim biljem, paprike su kod nas uvjek najbolje bile. Znam kad su žene iz komšiluka dolazile kod nas da uzmu za ajvar. Meni bi najdraže bilo kad bi ‘po dnu’ imanja lubenice sazrile, brao sam ih zorom kad su u rosi, tad su najukusnije. Naše su bile slatke iako nikad nisu posebno obrađivane, ponajmanje bi im pridavali njege. Kao da sad osjetim kako mi se rastapa u ustima, jezikom izdvajam košpice, njih ne volim. Potrudila se ona da imanje još uvjek ne zaraste, krov se malo nageo, oluk bi trebalo dotegnuti i tarabu zakovati u dnu gdje su svinje izrovale, nacjepati drva i još ponešto.
Telefon je zazvonio opet i čuje ga već sad te hitreći sa vana uzdihano diže slušalicu.
– Sine jesi ti?
-Jesam majko, što si mi se zadihala, zvao sam već nekoliko puta, pa sam baš prije polaska u grad htio još jednom da pokušam.
– Sunce majkino, sve mi je nešto govorilo da idem u kuću, da ćeš nazvati, mene komšinica na kavu zvala, sinoć joj Boška milicija odvela, nije valjda htio predati neko oružje, a znaš Boška, u ikonu bi dirnuo.
– Pusti Boška majko, to je njemu normalno. Kako si mi ti? Jesi podigla sa banke onaj novac što sam…
– Rekla sam ti da ne šalješ, imam ja ćaćinu penziju, ja to rasporedim sebi, ništa meni ne fali. Nego kad ćeš mi doći sine, sve ti se nadam, gledam u kalendar.
– Baš oko toga te zovem, znaš da sam ti rekao da stižem oko dvadeset petog ali moraću odložiti. Vanjina trudnoća se zakomplikovala i ne osjeća se baš najbolje pa sam mislio ostati uz nju dok se ne dovede sve u red. Postala je osjetljiva, svađamo se sad oko sitnica, pokušavam joj baš ne ići na živce iako sebi već odavno idem.
– Kako je Vanja, pa šta se zakomplikovalo, ja sam njemu džemper isplela, ljubi ga baka, sunce bakino.
– Dobro je ona, mislim nije dobro ali biće, samo ne mogu sad doći majko, žao mi je ali moraću da odložim dolazak. Ionako se plaši letova, sad pogotovo ne smijem da joj spomenem put, optužila bi me za pokušaj ubistva.
Njen drhtav glas koji sam tad osjetio u meni probudi neopisivu želju da nestanem, da me nema, da ne postojim. Skupljao sam snage da ne zaridam na slušalicu, nisam mogao to da joj uradim.
– Majko evo obećavam, čim se stabilizuje trudnoća dolazimo, pozdravlja te i Vanja, evo sprema one ćufte što si je naučila, pravi ih bolje od tebe.
– Ma neka ste vi meni dobro, čuvajte se djeco moja, javljaj mi oko te trudnoće, zovni me makar češće ako nećeš doći.
– Hoću majko.
Kad sam spustio slušalicu po prvi put sam zaista osjetio da sam nekoga iznevjerio, do tad nisam imao takav osjećaj, bar u tako jakom intezitetu. Pokušavao sam ga ugušiti jedinim opravdanjem koje je postojano. Čekam dijete, moje dijete.
Od kad je saznala da je trudna ne da mi ni da je dirnem. A privlačna je još uvjek, pogotovo kad raspusti kosu noću dok se češlja. I zaista u tom momentu shvatih koliko je volim zapravo i koliko mi znači. Zanemarujem razdražljivost koja od nje pravi ponekad zaista infernalnu osobu, primjetim da i nju to muči, proći će sve se nadam,to su samo hormoni.
Noću kad bi je stomak bolio volila je da joj čitam Nušićeve komedije, iako nisam bio dobar narator potrudio bih se da animiram sve likove a kad bih primjetio da se zasmije osjećao bih se i ja lakše, upućivala bi mi poglede zahvalnosti. Nakon nekoliko obavljenih pregleda sa već njenim stomakom oformljenog trudničkog oblika konačno smo bili sigurni da čekamo zdravu bebu, počeli smo razmišljati o imenu. Njoj bi na pamet padala neka modernija iako sam ja bio za tradicionalni izbor, simbolikom vezano za nekog heroja iz naše istorije. Bližio se termin a ja bivao sve nervozniji, uloge su se okrenule pa bi često ona bila ta koja je smirivala tenzije izazvane sitnicama.
Zazvonio je telefon sa pozivnim brojem moje zemlje u kojoj nisam bio već tri godine.
– Halo!
– Nema je više.
– Halo, ne razumijem. Koga nema, sa kim razgovaram?
– Saša ja sam, Jelena, tvoja sestra, majka je jutros preminula, našla sam je na fotelji sa očevom slikom na grudima. Mislila sam da spava kad ona… Molim te, kad možeš da dođeš ako si uopšte i planirao?
– Ja… ja…. pa doći ću, evo počeću se pakovati… Kako?…
Okrenuvši se prema Vanji razumila je iz mog pogleda o čemu se radi, vidio sam da je već zapalila svijeću, prišla mi nježno kao nikad ranije rukama me stežući kao da je htjela ući u mene, da se spoji sa mnom. Izvila se na prste poljubivši mi čelo pa glavu namjestila kao da mi šapće.
– Isplela mu je džemper, jedva čekam da vidim kako će mu stajati, idemo po njega.
