U praskozorje proljetnog jutra kad se ptičice bude pedesetak tek razbuđenik poklonika napunilo je autorbus koji odmah poslije pozdrava organizatora i svešenika koji nam poželiše sretan put krenu sa banjalučke stare autobuske stanice.
Treće nedelje vaskršnjeg posta ova grupa će stići na jutranju liturgiju u manastir Lepavinu. Putujemo kroz polupraznu Slavoniju, nema dima iz starih odžaka i mnoga domaćinstva su napuštena vrata i prozori zakovani, a prošlogodišnji korov oko starih kuća nije uklonjen pa sve izgleda ružno, tužno zapušteno i žalosno.
Poslije tri sata vožnje kada je svanulo i sunce ogranulo već smo se bližili svom odredištu. Na licima onih koji idu prvi put se ukaza nekakva radoznalost. Sustigošmo autobus Njemačkih registracija minhenskih čini mi se, vidjesmo da vozi vjerovatno naš iseljeni narod na poklončko putovanje u Lepavinu, obradova me ta činjenica.Ma gdje bili ima gdje hodili mi se na svoja izvorišta vraćamo, pomislih u sebi.
Po dolasku u dvoriište manastira muškarci brzo izađoše napolje, a žene su polako zavijele kosu, oblačile što je pristojno da se nosi u manastiru, kupile darove koje manastiru nose i sašaptavale se nešto tajanstveno. Liturgija samo što nije počela na nju su poslednji put pozivala manastirska zvona. Liturguju je predvodio sada već upokojeni otac Gavrilo, zbog kojeg je ogroman broj vijernika hrlio u ovaj manastir. Ovaj predivni čovjek unekada Hilandarski isposnik je ovaj manastir uzdigao, učvrstio svojom vjerom vjeru u narodu pa mnogo je voljen i hvaljen.Za vrijeme liturgije koju su uz oca Gavrilo sasluživala 3 monaha kao da je vrijeme stalo a srca prestala kucati, ni dah iz usta vijernika nije remetio apsolutni mir, i ptičice su se ućutale, a svi u nekom nedoživljenom blaženstvu.
Po završetku liturgije ja primijetih da su lica vijernika nekako ljepša, sjajnija, izražajnija pa mi se učini da liče licima svetaca sa ikona.
Istorija manastira
Po kazivanju jednog starog lepavinskog hroničara, manastir Lepavina je podignut oko1550. godine, dakle odmah po formiranju prvih srpskih naselja u ovom kraju. Još sekaže da ga je osnovao monah iz manastira Hilandara poreklom iz Hercegovine – Jefrem (Vukodabović), koji sklanjajući se ispred Turaka kriomice dođe u ovaj kraj. Čuvši za njega, dva kaluđera iz Bosne dođoše k njemu i s njim se udruziše. Videvši da je okolina plodna, oni pozvaše i narod iz Bosne te se za kratko vreme okolina ispuni novopridošlim narodom.
Tada se pojavila i potreba za gradnjom manastira koji bi zadovoljavao verske potrebe naroda. Kaluđeri počeše krčiti zemlju i graditi manastir uz pomoć naroda. Za krako vrijeme sagradiše malu drvenu crkvu i nazvaše je manastirom.
Čuvši za ovo, Turci iz Stupčanice, Pakraca i Bijele u avgustu 1557. godine napadoše na manastir pod vodstvom Zarep-age Alije. Manastir spališe, četiri kaluđera ubiše, a dvojicu odvedoše u ropstvo. Ali, misao o potrebi manastira kao duhovnog centra novodoseljenih Srba nije bila napuštena.
Godine 1598. u manastir je došao jeromonah Grigorije, takođe postriženik manastira Hilandara, sa još dva brata iz manastira Mileševa; oni su sa okolnim narodom počeli obnovu manastira. Zbog nesigurnog vremena i nedostatka sredstava, obnova je tekla dosta sporo. Tek kad su Srbi 1630. godine dobili svoje privilegije i postali važan faktor u obrani unutrašnjih austrijskih zemalja, te dolaskom arhimandrita Visariona 1635. godine, stvaraju se uslovi za gradnjumanastira u pravom smislu reči.
Srbi su pod rukovodstvom arhimandrita Visariona 1636. godine počeli temeljnu izgradnju manastira Lepavine i 1642. godine su sa tom izgradnjom bili gotovi pored svih teskoća na koje su nailazili.
Septembra, 1642. godine potvrdio je baron Ivan Galer manastiru pravo vlasništva na sve zemlje koje su mu poklonili seljani Branjske i Sesvećana. To isto su naročitim pismima učinili i baron Zigmund Ajbeslavd, zatim vojvoda Gvozden sa Đordjem Dobrojevićem, Blažom Pejašinovićem i vojvodom Radovanom, baron Honorije Trautmansdorf i grof Đordje Ljudevit Švarcenberg.
Tako je konačno osiguran život ovog manastira. Od tada u punom zamahu počinje njegova vjerska, patriotska i kulturno-istorijska uloga u životu naših Krajišnika.
Za istoriju manastira Lepavine neraskidivo je vezana Čudotvorna ikona Presvete Bogorodice Lepavinske. Nastanak ove ikone datira s početka 16. vijeka i djelo je nepoznatog autora. Ikoni se s razlogom pripisuju čudotvorne isceliteljske moći.
Posjeta za dušu
Danas kada je u ovom kraju sve manje naroda kako našeg tako i kataoličkog manastir kao da oživi nedeljom i svecima jer mu se dolazi pokloniti veliki broj vjernika iz Republike Srpske, Srbije, pa i zemalja gdje je puno našeg naroda iselilo a posebno iz Austrije i Njemačke. Po završetku molitve sve nas poslužiše kafom, rakijoim, sokom, a pozvaše na objed za koji kažu da je objed ljubavi. I jeste jer ulazimo u veliki prostor gdje je sve već servirano pomolimo je još jednom Gospodu pa počeše da služe krem čorbu od bundeve, restovani krompir, sa ribom, posni kolač suv i ukusan, onakav kakve su naše bake pravile.
Jelo se slasno ali ćutke, a popismo i po neki gutljaj vina koje mi se baš dopade . Već pristigoše poslijepodnevni sati i narod sretan i zadovoljan poče sa se rasipa a vozači dovikuju da putnici ulaze u autobuse. I mi se uputišmo ka svojoj Republici, tiho i svečano se osjećajući, zadovoljni jer sagledašmo ljepotu bez jurnjave i stresa, mir manastirski i naše duše napuni. Hvala ti svevišnji Gospode na ovom dana a vama braćo monasi lepavinski na daru ljubavi.
