Članovi moje grupe su insistirali da posjetimo manastir Varlam do kojeh nije lako doći. Kada se parkirate na stotinjak metara od kapije manastira prvo morate preći drveni most koji premoštava duboku provaliju pa onda uskim i strmim stepenicama uklesanim u živu stijenu se penjati dugo i naporno Sve ovo je ipak vrijedno kada počnete obilaziti ovo građevinsko čudo koje da tako kažemo pokriva dobar dio kamenitog platoa koje je opet ljudskom rukom, dobrim svojim dijelom u stijenu uklesan.
Ovo građevinsko remek djelo je dobilo ime po asketu Varlam koji ga je prvi nastanio u 14 vijeku. To je bilo 1350. godine gde je Varlaam napravio tri crkve, sobu za sebe i vodeni tanker. Nažalost ostali monasi nisu slijedili Varlam, niti su mu se pridružili.
Poslije njegove smrti, ovaj prostor je bio napušten 200 godina. Varlam je ponovo zasnovan 1517. od strane braće Teofanis i Nektarija. Ovde je sagrađen veličanstven katolikon svetogorskog stila 1542. godine koji je posvećen “Svim Svetima”. Glavni hram je vrlo živopisan, oslikan freskama poznatog ikonopisca Frangosa Katelanosa iz 1548. godine. Tu se nalazi kapela Tri Jerarha, stara trpezarija koja je danas muzej, bolnica i kuhunjsko ognjište – jedno od najlepših građevina tog tipa.
U kuli manastira se nalazi čekrk i staro uže sa korpom iz 1536. godine koja se koristila kao transport monaha i za razna snabdevanja manastira. Na pitanje, koliko često sezamenjivao konopac, jedan iguman iz 19. vijeka je slavno odgovorio: “Tek kada se uže pokvari” Ovaj vid transporta je korišćen do skoro 1963. godine kada je obnovljen muzej.
Moja grupa se najduže zadržala pokraj čekrka kojim su monasi dizali i spuštali teret, kao što je građevinski materijal, životne potrepštine i slično, diveći se izvedbi, drvenim zupčanicima posebno , kao i cijeloj toj napravi koja je imala presudan značaj u ovom manastiru. Jer zbog velike visinske razlike gotovo je je bilo nemoguće živjeti bez te sprave koja je danas da kažemo vrlo vrijedan muzejski i istorijski eksponat. U novije vrijeme nije u upotrebi ali je simbol dosjetljivosti majstora i onih kojima je vjekovimaslužio.
Jedan moj saputnik reče da je samo viđenje i upoznavanje ovog čekrka vrijeno bilo preći vise od1000 kilometara od Banjaluke. Ogromna je ljudska domišljatost, na koji ga muka i potreba natjeraju, ali je ipotvrda koliko su bili riješeni monasi da istaju u svojoj namjeri da žive i Ggospodu se mole na ovim nepristupačnim stijenama
Interesantno je vidjeti i monaška kuhinju koja ima vrlo elegantan svod sa osmougaonom kupolom koja vodi do dimnjaka. Danas u manastiru živi samo sedam monaha, do manastira se može doći samo uskim mostom sa glavnog puta. Manastir dobije na svojoj ljepoti kada je sunčan dan jer izgrađen na ovoj visini prvog a dotaknu sunčevi zraci pa izgleda da je u pupurnom sjaju.
Spuštamo se sa meteorskih stijena i stajemo da posjetimo “Radionicu ikona” u kojoj se izrađuju ikone i drugi orginalni suveniri. Raširenih ruku na vratima nas dočekuju ratlukom i vinom pa nam nude da uđemo. Jedan umjetnik, freskopisac nam objasni kako se izrađuju ikone.Sa mnogo ljubavi i strpljenja dugo nam je objašnjavao razne tehnike za izradu ikona. Kasnije poslije odslušanog kratkog ali vrijednog kursa razmilimo se po prodavnici da kupimo nešto za uspomenu. Da ispoštujemo gostoprimstvo kupli smo nekoliko suvenira koji su orginalni izrađeni sa velikom preziznošću i zaista su umjetnička djela. Akao nagradu dobismo jednu prelijepi ikonu koju kasnije na tombola sistemu naš vodič Branko predade vašem reporteru jer je imao najviše sreće.
Pratite ”Micro mrežu”:
