U šestoj emisiji o društvenim pitanjima u doba virusa COVID-19 Fondacija “Fiedrich Ebert” zajedno sa gostima napravila je analizu položaja marginalizovanih grupa u doba pandemije. FES i Banjalučki centar za ljudska prava sprovode projekat u okviru kojeg realizuju više online dijaloških i informativnih emisija-razgovora o društvenim temama koje su povezane sa pojavom virusa COVID-19. Teme koje se obrađuju su demokratija, ljudska prava, politika, poslovanje, mediji i život u doba pandemije virusa.
Od posljedica pandemije stradala su brojna preduzeća, institucije, pojedinci, a među onim pojedincima koji su najviše pogođeni, kako to u svakoj krizi biva jesu oni najosjetljiviji, koji dolaze iz marginalizovanih grupa. Gosti Dejana Lučke bili su Amela Bašić Tomić, koordinatorka Sigurne kuće u Banjoj Luci, Ana Kotur-Erkić, aktivistkinja za ljudska prava i prava osoba sa invaliditetom i Dalibor Tanić, glavni urednik portala UDAR.
Pandemija je donijela nova pravila, među kojima je i izolacija, što je posebno djelovalo na žene žrtve nasilja, koje su hvatale svaki momenta “slobode” kako bi kontaktirale SOS broj, poručuje Amela Bašić Tomić.
“Pripremajući se sa ovim vremenom pandemije, vidjeli smo kako se u inostranstvu povećao broj nasilja nad ženama. Žene bukvalno uhvate jedan trenutak kada su potpuno same da pozovu SOS telefon i prijave nasilje. Brojne institucije su takođe prilagodile svoj režim rada tokom panedmije pa nisu radile sa strankama.”
Za razliku od žena žrtava nasilja, Romi žive isto, sa istom stigmom, problemima i društvenim barijerama koje su prisutne decenijama unazad, kaže Dalibor Tanić iz Udara.
“Ništa Romima nije uskraćeno za vrijeme pandemija što već nije u proteklih 10, 20 i 50 godina. Romska zajednica ne samo u BiH, nego i u cijeloj Evropi, u ovu krizu je ušla sa svim onim problemima sa kojima se suočava već duži niz godina. Nije se romska zajednica suočavala sa nečim što već nije imala i prije pandemije koronavirusa. Sada se na najbolji način oslikala ta volja, želja i realnost države i institucija u nastojanju da rješe dugogodišnje probleme Roma. Država je nominalno za rješavanje problema i nema sumnje da je napravljen mali pomak, ali suštinski je problem što nedostaje da neka realna potreba da se rješe određeni problemi unutar romske zajednice.”
Osobe sa invaliditetom su navikle da se njihovi problemi stave u drugi plan kada se rješavaju goruće stvari. Kršenje ljudskih prava je bilo prisutno kod svih segmenata društva i pojedinaca, pojašnjava Ana Kotur-Erkić.
“U ovom periodu koronavirusa kršenja ljudskih prava prijavljivale su i osobe koje nisu marginalizovana grupa. Sistemsko rješenje u smislu odgovora na situaciju nije postojalo u BiH. Organizacije marginalizovanih grupe ni same nisu zagovarale rješenja. UN komitet za prava osoba sa invaliditetom, te Roma i žena zagovarali su i davali preporuke da se u kriznim situacijama dođe do smanjenja rizika od nastanka katastrofa.”
Bilo kako bilo Bosna u Hercegovina se nije proslavila kada je u pitanju sistemsko rješavanje problema marginalizovanih grupa ni u normalnim uslovima, kamoli u uslovima nepogoda i katastrofa. Afere koje su se pojavile u periodu vanrednog stanja svjedoče ne samo nedostatku empatije, nego i krajnje neodgovornom ponašanju onih na koje bi čitavo društvo trebalo da se ugleda, što ne ulijeva nadu nikome, a pogotovo ne marginalizovanim grupama.