U prethodnom našem tekstu govorili smo o bivšim i sadašnjim kafićima kao čuvarima rok kulture u Gradišci ili saučesnicima u njenom ubistvu. Na osnovu vaših komentara zaključili smo da je uloga kafića veoma značajna, te da je potrebno biti hrabar za vođenje jednog urbanog, alternativnog lokala u našem gradu. Vlasnicima ovakvih lokala izražavamo puno poštovanje i zahvaljujemo na pozitivnom uticaju na očuvanje rok kulture ili barem onog dijela koji je od nje ostao. Međutim, bavljenje rok i svakom drugom kulturom ne smijemo svaliti na ramena kafića ukoliko postoje adekvatne kulturne institucije koje bi trebalo da nose glavnu ulogu u tome.
U Gradišci, na sreću, postoje i Kulturni centar, i Zavičajni muzej, i Gradsko pozorište i Narodna biblioteka kao vodeće institucije koje se bave ili bi trebalo da se bave kulturom, a samim tim i onog njenog dijela koji se odnosi na rok kulturu, odnosno događaje urbanijeg sadržaja koji ne targetiraju široke narodne mase.
Da se odmah razumijemo, u današnje vrijeme, a naročito u manjim sredinama potreban je svaki vid kulture i ne osporavamo nijedan realizovan događaj posljednjih godina, štaviše svaki smo medijski podržali i pomogli, ali ovdje, kao i u čitavom serijalu, bavimo se onim događajima koji po svom sadržaju imaju obilježja rok kulture.
Konkretno, u uvodnom serijalu pomenuli smo neke od događaja (koje smatramo takvima) koje su organizovale upravo kulturne institucije samostalno ili u saradnji sa udruženjima i pojedincima. Zajedno s vama prisjetili smo se filmskog „Trash“ festivala, književnog festivala „Bibliobus“, panel diskusije sa Krešimirom Mišakom („Na rubu znanosti“) i Goranom Milićem, „Gradiške gitarijade“, književnih večeri sa Neletom Karajlićem ili Vladimirom Skočajićem, te kada pričamo o rok kulturi, pričamo o takvim i sličnim događajima.
Iskreno govoreći, od prosječnog Gradiščanca kojeg zanima neki vid kulture (u našem slučaju rok kultura) često možete čuti rečenicu „Ništa se ne dešava u gradu“ ili ispravku „ništa što MENE zanima i za šta bih platio kartu“.
Da li je zaista tako i kako danas stoje stvari kada su u pitanju kulturne institucije?
Narodna biblioteka Gradiška relativno često organizuje književne večeri lokalnih i regionalnih autora, a nađe se tu poneko ime savremenih književnika regiona. Po bibliografiji književnika koji najčešće gostuju i onima koji povodm njihovih knjiga govore možemo zaključiti da i dalje dominiraju rodoljubiva poezija i proza, te knjige koje obrađuju istorijske i religijske teme, pravilnu ishranu i zdrav život. Da li to više govori o radu institucije ili ukusu malobrojne gradiške čitalačke publike, procijenite sami. Nažalost, gostovanja mlađih, urbanijih autora današnjice nisu zabilježena, kao ni pokušaj organizacije jednog savremenog književnog festivala. Ipak, poklonike rok kulture raduje činjenica da Biblioteka posjeduje raznolik književni fond, gdje mogu da pronađu knjigu za sebe, dok će gostovanja omiljenih pjesnika i dalje tražiti u Banjoj Luci. S obzirom da živimo u vremenu tehnologije, kada je potrebno boriti se za svakog čitaoca, važno je istaći aktivnosti biblioteke sa djecom i mladima koje se često realizuju putem kreativnih radionica, književnih konkursa i predavanja o važnosti čitanja i jezika. Takođe, cijena godišnje članarine je simbolična, a na određene datume možete se i besplatno učlaniti.
Iako mu osnovna djelatnost nije promocija rok kulture, Zavičajni muzej Gradiška posjeduje određenu širinu kada govorimo o zastupljenim autorima, čije izložbe slika ili fotografija možete posjetiti. Naime, osim stalne postavke muzeja, te gostujućih izložbi afirmisanih autora Muzej nerijetko organizuje likovne kolonije, izložbe manje poznatih autora alternativnih pravaca, studenata likovne akademije, lokalnih i regionalnih slikara i fotografa, među kojima poštovaoci rok kulture u Gradišci često mogu pronaći i podržati svoje sugrađane.
Gradsko pozorište koje godinama u kontinuitetu djeluje u prostorijama Kulturnog centra posljednjih godina imalo je respektabilan cjelogodišnji repertoar popunjen predstavama u režiji vlastitih snaga i gostujućih pozorišta. Gradiška neupitno ima pozorišnu publiku i kada god se igraju predstave mjesta su popunjena, naročito kada igraju pozorišta i glumci iz Srbije. Ipak, najveći iskorak Gradskog pozorišta i Kulturnog centra jeste nedavno realizovan Festival pozorišta Republike Srpske „Ljubica“. Festival je u pet dana ponudio pet pozorišnih predstava u izvođenju vodećih pozorišta Republike Srpske i nećemo pretjerati ako kažemo da je bio jedan od najznačajnijih kulturnih događaja u Gradu u posljednjih nekoliko godina. Sala je svih 5 dana bila ispunjena do posljednjeg mjesta (uključujući i galeriju) i svako je mogao da izabere najmanje jednu predstavu po svom senzibilitetu, bez obzira sa kojom se podvrstom kulture identifikovao. Organizacija festivala je potvrdila već poznato, a to je da su žrtva i zalaganja svih aktera preduslov za uspjeh, te da se malo šta može organizovati bez adekvatne podrške Grada i(li) države, naročito u finansijskom smislu. Osim što je dokazao da u Gradišci postoji festivalska publika i „da ima za koga raditi“ takve događaje, festival je demonstrirao KAKO organizovati i, nadamo se, motivisao druge za organizaciju budućih književnih, muzičkih i filmskih festivala, koji svakako nedostaju.
Na kraju Kulturni centar, tačka u kojoj se spajaju sve pomenute institucije kroz usku saradnju, kroz ustupanje prostora ili podršku pri organizaciji događaja. Ukoliko redovno prolazite pored zgrade KC-a ili ih pratite na društvenim mrežema, često će vam na „videobimu“ ili „fidu“ iskakati najave raznih događaja od koncerata kulturno-umjetničkih društava i gradskog hora, koncerata klasične muzike, preko projekcija aktuelnih igranih i animiranih filmova, predstava za djecu i odrasle, sve do promocija knjiga, izložbi fotografija i slično. Na osnovu toga moglo bi se zaključiti da sadržaja ima i to nije sporno. Ipak, važno je imati u vidu da je KC javna institucija od koje se, po pitanju kulture, najviše očekuje i samim tim je veliki, gotovo nemoguć izazov ugoditi svim građanima kada su u pitanju kulturne potrebe. Upravo zbog širine djelovanja i pitanja rentabilnosti, KC često, razumljivo, varira između „igre na sigurno“ i realizacije kulturnih sadržaja za šire narodne mase s jedne i „rizikovanja“ kroz realizaciju urbanijih kulturnih sadržaja za uže ciljne grupe (poklonici rok kulture) s druge strane. U takvoj postavci, najčešće je manjina, u našem slučaju poštovaoci rok kulture, nezadovoljna i, kako ste nam u komentarima rekli, prinuđena ili da ide na događaje jer „daj šta daš“ ili da „bojkotuje“ rad KC-a i sadržaj traži negdje drugdje.
Šta zaključujemo iz ovog kratkog presjeka kulturnih institucija?
Da li ima kulturnog sadržaja u gradu? DA.
Da li ima sadržaja u kontekstu rok kulture? MOŽDA, DJELIMIČNO, MINIMALNO.
Da li ima potencijala i prostora za napredak? APSOLUTNO DA.
Kao najvažniji i najčešće presudan faktor za napredak ponovo ističemo LJUDE. Pod tim varljivim pojomom, u našem kontekstu, podrazumijevamo postavljanje adekvatnih stručnjaka i, još važnije, kvalitetnih ličnosti na odgovarajuće pozicije u organizaciji i kreiranju sadržaja. Čvrstog smo stava da ne postoji niko u Gradišci ko zna sve i ko se jednako dobro razumije u svaku umjetnost, niko ko zna organizovati koncert kulturno-umjetničkog društva jednako dobro kao hip-hop ili rok koncert, niko ko savršeno poznaje savremenu poeziju i istovremeno zna sve o fotografiji, niti postoji ta kulturna vila ili vilenjak (makar ih napravio sam Da Vinči) koji jednako dobro govore i o knjizi, i o slici, kompoziciji ili filmu.
Upravo zbog toga, smatramo da je sasvim prirodna i normalna stvar u realizaciju određenih događaja uključiti nove, energične i stručne ljude, makar kao vanjske saradnike i makar savjetodavno. Na sreću, naša Gradiška je uprkos iseljavanju i dalje puna kreativnih entuzijasta, mladih nastavnika i profesora, alternativnih muzičara, vrhunskih slikara i fotografa, glumaca, osobenjaka, umjetnika i poznavaoca svih vrsta umjetnosti. Većina njih samo čeka da ih neko pozove i makar pita za mišljenje. Smatramo da bi se aktiviranjem tih i takvih pojedinaca, nedvosmisleno uticalo na raznolikost kulturnih sadržaja, a samim tim i na očuvanje i dalji razvoj same rok kulture.
Šta vi mislite? U kojoj mjeri ste zadovoljni ili nezadovoljni radom kulturnih institucija uopšte? Kakav je uticaj kulturnih institucija na rok kulturu? Šta bi trebalo, a šta nikako ne bi trebalo mijenjati?
Imaš mišljenje, podijeli ga u komentaru i odgovori na pitanje serijala:
Ko je ubio rok kulturu u Gradišci?
