Mirisi…

Micro Mreža 04/04/2020

Ažurirano 04/04/2020 13:18

Čitanje: 4 min

Lavež kerova iz susjednih dvorišta je oglasio dolazak dugo odsutne osobe.

Ne zna se sta je starije, olinjale kerusine koje se već godinama potucaju ispod tudjih oluka ili cipele starog komšije Dobrivoja, koje su u taktu prozvonile kroz komšiluk. Kao u svakom komšiluku starije gospođe koje se po nekoliko dana zamandale u svoje klijeti i lože u kamin na kome spremaju hranu nediskretnim pokretom zavjesa sa prozora ispratiše Dobrivoja do njegovog dvorišta.

A dvorište zaraslo kupinom, ljetos se u njih zaletio sin komšije Dragana pa sav krvav i uplakan prodje iza našeg bostana da ga otac ne opazi. Gdje si se tako nagrdio pitam ga, u tinju odgovara mucavo krijuci ogrebotine kao da ih nisam vidio. Dok mi je vjetrić šamarao listove Antićevih stihova, gledajući dijete koje je neslavno završilo naslađivanje kupinama vratih se u mislima u prošli vijek sjećajući se mojih dječačkih krađa tuđeg voća, pečenjaka koje nikad nisam znao procjeniti jesu li zreli.

I logorske vatre koju sam sa ostalom djecom jedva znao ukresati. Za šibice smo se dogovarali taj dan ko će ukrasti iz kuće. Išlo se kući tek kad preko Zdravkovih njiva dopru dozivanja zabrinutih roditelja. Musavog lica i garavih ruku, udimljene garderobe se onda polako uputimo svako svojoj kući. Prenu se u momentu i smiješak na licu mi se zadržao sve dok nisam pronašao stihove na kojima sam stao.

Tako se i Dobrivoje probijao kroz kupine, boreći se sa trnjem koje mu se zadivalo u džemper, a po izrazu lica se primjetilo da mu se zarivaju i u kožu. Kupine kao da su ljute, sve ga zadržavaju kao da ga grle i pitaju gdje je bio svih ovih godina. Ja sam bio još dječačić kad je napustio imanje, otac mi je pričao da mu je žena umrla na porodu, a sina je uputio na školovanje negdje daleko. Sina mu se kao kroz maglu sjećam, u tim rijetkim posjetama bi mi davao neke do tad neviđene slatkiše.

Posmatram ga sad, već osjedelog dekicu kako sa ofucanim rancem prilazi starim zelenim nelakiranim vratima. Osvrnu se oko sebe pa kao da pusti suzu kad spazi izgled svoje avlije, osjenu se znakom krsta, i uđe u kuću. Htio sam da pođem za njim, da mu se ponudim u poslu, da povrati izgled svoje baste za koju pričaju da je mirisala čitave godine. Ruža Bog da joj dušu prosti, žena komšije Dobrivoja je vazda imala raznog cvijeća, te ljetnog te zimskog, pa se vazda od tamo širio miomiris.

No pustih ga da odmori, garant je umoran, sutra ću pomislih i vratih se svome poslu. Dan je ionako pred kraj bio.

Poranih ujutru da vidim komšiju. Opremih se sa ponudama koje sam našao u sobi, nešto slatkoga što se od slave do slave vuče po kućama.

I flašu rakije očeve prepečenice spremih sa tim da mu se nađe. Zbuni me gužva pred kućom starog Dobrivoja i pop sa crnim epitrahiljem prilazi kući, komšija Novo nalakćen na drvenu ogradu procikta samo, ccc šta ti je čovjek, kad osjeti svoju končinu vrati se u svoj dom, da li Bog tako udesi, šta li je ne znam al’ nek mu je laka zemlja crna pa nategnu pletenjaru što su komšije iznijele za pokoj duše.

Ruža ga se načekala.