Nekada davno napisao sam tekstove Kad Sadama ne bude i Kad Moamera ne bude. I odavno ih nema. Nema Sadama, nema Moamera, a Irak i Libija uživaju u blagostanju. Oba teksta – Kad Sadama ne bude i Kad Momera ne bude, kao i tekst koji slijedi – Kad Madura ne bude – zapravo su slični, a i ne mogu biti drukčiji.
Zamišljam scene ulaska američkih marinaca u Karakas i opštu euforiju raspamećenih Venecuelanaca, koji s ljubavlju dočekuju oslobodioce i donosioce demokratije… Dobri moj Maduro, zašto se ne ugledaš na Sadama i Moamera i svom narodu ne omogućiš blagostanje, kao što su omogućili Sadam i Moamer kada su otišli, istina ne svojom voljom. Idi, Maduro, put pod noge, u Rusiju ili na Kubu, bolje i to nego da završiš kao Sadam i Moamer.
Maduro, zar ne želiš da sunce slobode i demokratije ugrije Venecuelu i Venecuelance nakon godina tiranije i diktature, nezapamćene ne zapadnoj hemisferi, još od vremena Pinočea? A za sreću Venecuele potrebno je malo, jako malo, samo mrvica, potrebno je samo da odeš, da te više ne bude, da te istorija izbriše, kao da nikada nisi postojao, da američka demokratija zavlada svojom novom kolonijom, kao što je zavladala Irakom i Libijom i njihovom naftom.
Dobri moj Maduro, kada te jednog dana ne bude, kada se Venecuelanci jednog sunčanog jutra probude bez tebe i osjete dah slobode nakon Čavezove i tvoje diktature, Veneucelu i svijet potresaće neviđena ekstaza. Od Južne do Sjeverne Amerike, od Afrike do Australije, od Južnog do Sjevernog pola, od razrušene Gaze do bijednih kampova Trećeg svijeta, od Triglava do Đevđelije, niko neće vjerovati da te više nema. Kad tebe, Maduro, više ne bude, vječiti mir vladaće napaćenim svijetom, sunce će grijati 24 sata dnevno, budićemo se uz cvrkut ptica pjevačica, neće biti ekonomske krize, gladni Venecuelanci, i ne samo Venecuelanci, postaće siti, svi penzienari svijeta dobivaće penzije, čak će bolesni ozdraviti, siromašni će biti bogati.
Maduro, kad tebe jedog dana ne bude, glečeri se neće topiti, kiše neće padati, vulkani neće eruptirati, neće biti prirodnih nepogoda ni klimatskih promjena. Neće biti terorizma, radikalizma, šovinizma, separatizma, imperijalizma, hegemonizma, komunizma. Maduro, kada tebe jednog dana ne bude, njezino visočanstvo demokratija preplaviće svijet, a tvoja nafta (samo 302 milijarde barela) biće američka. Dobri moj Maduro, razmisli malo koliku bi sreću širom svijeta donio tvoj odlazak. Čak bi se radovali i Žuti prsluci. Kad tebe, Maduro ne bude, Južna Amerika i Venecuela uživaće pod vlašću desničarskih diktatura, svi razjedinjeni biće ujedinjeni, Izraelci i Palestinci u neopisivom transu igraće kozaračko kolo, ujediniće se kiparski Grci i Turci, sjevernoirski protestanti i katolici, Britanija neće izaći iz EU, ujedinice se irački suniti, šiti i kurdi, kosovski Srbi i Albanci, ujediniće se dvije Koreje, Tajvan će biti u Kini, Bliski istok grijaće vječito sunce slobode i demokratije, Iran i Ameriku vezaće neraskidivo prijateljstvo, a Tramp i Rohani zajedno će ići na ljetovanje, gdje će im se pridružiti Kim.
Bolan, Maduro, odlazi u interesu svijeta, neka sretna desnica i pučizam zavladaju tvojom zemljom, čak će se ISIL rasformirati od silne sreće što te više nema, a vojnici kalifata postaće miroljubivi pokret za zaštitu prirodne okoline i radiće na naftnim poljima oslobođene Venecuele. Pa, bolan, Maduro, kad ne bude tebe, neće više biti Hamasa ni Hezbolaha, koji će se baviti uvozom voća i povrća. I dalje će biti cionizma, ali to nije važno – važno je samo da tebe nema. Čak će se ujediniti i dvija bosanske države i nezadrživo krenuti u euroatlantske integracije.
Dobri moj Maduro, zar ne vidiš koliko bi sreće širom svijeta donio tvoj odlazak…Kad ne bude tebe, više neće biti Bolivarske Republike Venecuele…
Maduro, ne kofrči se više, pakuj kofere i predaj vlast nekom Gvaidu… Odlazi, Maduro, ako u tebi ima imalo ljudskosti i dobrote. Odlazi, zar ne čuješ vapaj svijeta…
/Mladen Marić facebook/
