Mediji više nisu dodatak obrazovanju, već njegov suštinski dio. Kroz edukativni modalitet nude pristup znanju, kroz interpretativni oblikuju razumijevanje stvarnosti, a kroz ideološki utiču na identitet i vrijednosne okvire učenika.
Uloga medija u obrazovanju ne može se posmatrati samo kroz tehničku integraciju u nastavu, već mora uključivati i kritičku svijest o tome ko stvara sadržaj, zašto i s kojom posljedicom. Ključna odgovornost obrazovnih institucija, nastavnika i samih učenika jeste razvijanje otpornosti na manipulaciju i sposobnosti kritičke analize – jer u digitalnom dobu, mediji su i učitelj, i učionica, i udžbenik.
Edukativni modalitet: Mediji kao dopunski obrazovni resurs
Mediji, posebno digitalni, sve više zauzimaju ulogu dopunskog ili paralelnog obrazovnog sistema. Platforme poput Khan Academy, TED-Ed, Crash Course i National Geographic Education nude milionima učenika i studentima širom svijeta besplatan, tematski strukturiran edukativni sadržaj. Ove platforme koriste vizuelno stimulativne formate i mikro-predavanja kojima se povećava motivacija i koncentracija učenika.
U Finskoj, integracija digitalnih edukativnih medija u nacionalni kurikulum dio je reformi od 2016, dok je u Indiji platforma DIKSHA, pokrenuta od strane vlade, omogućila milionima učenika iz ruralnih područja pristup standardizovanom obrazovnom materijalu putem mobilnih uređaja. Ovaj modalitet medijskog uticaja osnažuje tzv. ubiquitous learning – učenje koje nije vezano za prostor i vrijeme, čime se obrazovni proces demokratizuje i globalizuje.
Interpretativni modalitet: Mediji kao posrednici znanja i stvarnosti
Mediji ne prenose samo informacije, već ih i oblikuju – birajući šta će biti istaknuto, kako će biti interpretirano i u kom kontekstu. U obrazovnom smislu, to znači da učenici i studenti ne usvajaju samo činjenice, već i načine razmišljanja, vrijednosne stavove i koncepte stvarnosti. Na primjer, način na koji se istorijski događaji predstavljaju u dokumentarcima poput BBC History, Netflix Explained ili DW Documentary, može imati jednak, pa čak i jači uticaj na formiranje svijesti nego školski udžbenici.
Istraživanja u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u pokazuju da srednjoškolci češće prvi put čuju o društveno-političkim temama kroz TikTok, YouTube i Instagram objave nego na časovima građanskog vaspitanja. Ovo dovodi do potrebe za razvojem medijske pismenosti (media literacy) – vještine analize, kritike i evaluacije medijskih sadržaja, koju su mnoge zemlje, poput Švedske, uvele kao dio obavezne nastave.
Ideološki modalitet: Mediji kao oblik moći u obrazovanju
Treći, najkompleksniji modalitet odnosi se na ideološki uticaj medija na obrazovanje – kroz oblikovanje identiteta, vrednosnih sistema i političkih stavova. Mediji nisu neutralni prenosioci informacija, već odražavaju interese određenih grupa, država ili korporacija. Kroz selektivno izvještavanje, stereotipe u obrazovnim emisijama, prikazivanje određenih društvenih grupa ili interpretaciju naučnih činjenica, mediji utiču na formiranje svijesti učenika.
U Sjedinjenim Američkim Državama, kritika obrazovnog sistema često se fokusira na ulogu konzervativnih medija u delegitimizaciji naučnih tema kao što su klimatske promjene ili evolucija. U Rusiji i Kini, državni mediji aktivno oblikuju obrazovni narativ u skladu s nacionalnim ideologijama, dok u Brazilu i Mađarskoj dolazi do povremenih pokušaja cenzure obrazovnog sadržaja koji se kosi sa političkim diskursom.
Istovremeno, društveni mediji i alternativni medijski kanali omogućavaju i kontra-ideološke pokrete — feminističke, antirasističke, antikapitalističke — koji nude učenicima nove narative van institucionalnog obrazovanja. Edukativni Instagram profili, nezavisni podkasti i YouTube kanali (npr. Philosophy Tube, ContraPoints) oblikuju političku svest generacija Z i Alpha mnogo efikasnije nego tradicionalne lekcije iz sociologije.
Studije slučaja: Mediji u konkretnim obrazovnim praksama
- U Finskoj, zemlji poznatoj po jednom od najprogresivnijih obrazovnih sistema, vlada je 2016. godine sprovela kurikularnu reformu kojom su digitalni mediji integrisani u gotovo sve predmete – od istorije do biologije – uz obavezno razvijanje medijske i digitalne pismenosti kao ključne kompetencije. Jedan od konkretnih alata jeste Yle Oppiminen, obrazovna platforma finske nacionalne televizije YLE, koja nudi interaktivne video-lekcije i kvizove za sve uzraste.
- U Indiji, vladina aplikacija DIKSHA koristi mobilne telefone i QR kodove iz udžbenika kako bi se povezao fizički i digitalni sadržaj, čime se omogućava učenicima iz ruralnih krajeva da slušaju lekcije bez potrebe za učionicom.
- U Ujedinjenom Kraljevstvu, tokom pandemije, BBC je lansirao projekat Bitesize Daily, televizijski i online program koji je svakodnevno emitovao lekcije u saradnji sa nastavnicima, pokrivajući nacionalni kurikulum.
- S druge strane, studija Univerziteta Stanford iz 2021. otkriva da čak 82% američkih tinejdžera ne može razlikovati stvarne vijesti od sponzorisanog sadržaja na društvenim mrežama, što je pokrenulo integraciju kurseva digitalne vjerodostojnosti u školski program Kalifornije.
Ovi primjeri pokazuju kako države, univerziteti i javni mediji sve više koriste tehnološki posredovane resurse ne samo da prenesu znanje, već i da osnaže učenike za snalaženje u medijski zasićenom svetu.
Uloga medija u obrazovanju ne može se posmatrati samo kroztehničku integraciju u nastavu, već mora uključivati i kritičkusvijest o tome ko stvara sadržaj, zašto i s kojom posljedicom. Ključna odgovornost obrazovnih institucija, nastavnika isamih učenika jeste razvijanje otpornosti na manipulaciju isposobnosti kritičke analize – jer u digitalnom dobu, mediji sui učitelj, i učionica, i udžbenik.
Edukativni modalitet: Mediji kao dopunski obrazovniresurs
Mediji, posebno digitalni, sve više zauzimaju ulogudopunskog ili paralelnog obrazovnog sistema. Platforme poputKhan Academy, TED-Ed, Crash Course i National Geographic Education nude milione učenicima i studentima širom svetabesplatan, tematski strukturiran edukativni sadržaj. Ove platforme koriste vizuelno stimulativne formate i mikro-predavanja kojima se povećava motivacija i koncentracijaučenika.
U Finskoj, integracija digitalnih edukativnih medija u nacionalni kurikulum dio je reformi od 2016, dok je u Indijiplatforma DIKSHA, pokrenuta od strane vlade, omogućilamilionima učenika iz ruralnih područja pristupstandardizovanom obrazovnom materijalu putem mobilnihuređaja. Ovaj modalitet medijskog uticaja osnažuje tzv. ubiquitous learning – učenje koje nije vezano za prostor ivrijeme, čime se obrazovni proces demokratizuje i globalizuje.
Interpretativni modalitet: Mediji kao posrednici znanja istvarnosti
Mediji ne prenose samo informacije, već ih i oblikuju – birajući šta će biti istaknuto, kako će biti interpretirano i u kom kontekstu. U obrazovnom smislu, to znači da učenici istudenti ne usvajaju samo činjenice, već i načine razmišljanja, vrijednosne stavove i koncepte stvarnosti. Na primjer, načinna koji se istorijski događaji predstavljaju u dokumentarcimapoput BBC History, Netflix Explained ili DW Documentary, može imati jednak, pa čak i jači uticaj na formiranje svijestinego školski udžbenici.
Istraživanja u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u pokazuju da srednjoškolci češće prvi put čuju o društveno-političkimtemama kroz TikTok, YouTube i Instagram objave nego načasovima građanskog vaspitanja. Ovo dovodi do potrebe za razvojem medijske pismenosti (media literacy) – vještineanalize, kritike i evaluacije medijskih sadržaja, koju su mnogezemlje, poput Švedske, uvele kao dio obavezne nastave.
Ideološki modalitet: Mediji kao oblik moći u obrazovanju
Treći, najkompleksniji modalitet odnosi se na ideološki uticajmedija na obrazovanje – kroz oblikovanje identiteta, vrednosnih sistema i političkih stavova. Mediji nisu neutralniprenosioci informacija, već odražavaju interese određenihgrupa, država ili korporacija. Kroz selektivno izvještavanje, stereotipe u obrazovnim emisijama, prikazivanje određenihdruštvenih grupa ili interpretaciju naučnih činjenica, medijiutiču na formiranje svijesti učenika.
U Sjedinjenim Američkim Državama, kritika obrazovnogsistema često se fokusira na ulogu konzervativnih medija u delegitimizaciji naučnih tema kao što su klimatske promjeneili evolucija. U Rusiji i Kini, državni mediji aktivno oblikujuobrazovni narativ u skladu s nacionalnim ideologijama, dok u Brazilu i Mađarskoj dolazi do povremenih pokušaja cenzureobrazovnog sadržaja koji se kosi sa političkim diskursom.
Istovremeno, društveni mediji i alternativni medijski kanaliomogućavaju i kontra-ideološke pokrete — feminističke, antirasističke, antikapitalističke — koji nude učenicima novenarative van institucionalnog obrazovanja. EdukativniInstagram profili, nezavisni podkasti i YouTube kanali (npr. Philosophy Tube, ContraPoints) oblikuju političku svestgeneracija Z i Alpha mnogo efikasnije nego tradicionalnelekcije iz sociologije.
Studije slučaja: Mediji u konkretnim obrazovnim praksama
• U Finskoj, zemlji poznatoj po jednom od najprogresivnijih obrazovnih sistema, vlada je 2016. godine sprovela kurikularnu reformu kojom su digitalni mediji integrisani u gotovo sve predmete – od istorije do biologije – uz obavezno razvijanje medijske i digitalne pismenosti kao ključne kompetencije. Jedan od konkretnih alata jeste Yle Oppiminen, obrazovna platforma finske nacionalne televizije YLE, koja nudi interaktivne video-lekcije i kvizove za sve uzraste.
• U Indiji, vladina aplikacija DIKSHA koristi mobilne telefone i QR kodove iz udžbenika kako bi se povezao fizički i digitalni sadržaj, čime se omogućava učenicima iz ruralnih krajeva da slušaju lekcije bez potrebe za učionicom.
• U Ujedinjenom Kraljevstvu, tokom pandemije, BBC je lansirao projekat Bitesize Daily, televizijski i online program koji je svakodnevno emitovao lekcije u saradnji sa nastavnicima, pokrivajući nacionalni kurikulum.
• S druge strane, studija Univerziteta Stanford iz 2021. otkriva da čak 82% američkih tinejdžera ne može razlikovati stvarne vijesti od sponzorisanog sadržaja na društvenim mrežama, što je pokrenulo integraciju kurseva digitalne vjerodostojnosti u školski program Kalifornije.
Ovi primjeri pokazuju kako države, univerziteti i javni mediji sve više koriste tehnološki posredovane resurse ne samo da prenesu znanje, već i da osnaže učenike za snalaženje u medijski zasićenom svetu.
