Da bi se stiglo do manastira, koji se smjestio uz samu granicu sa Makedonijom, skreće se lijevo sa autoputa kod sela Davidovac, devet kilometara južno od Vranja idući iz pravca Beograda i posle tridesetak kilometara vožnje kroz živopisan predio, stiže se do uzvišenog i nestvarnog prizora, do gornjeg toka rijeke Pčinje, proglašenog za “Predio izuzetnih odlika” što je prva kategorija posle nacionalnog parka. I tek kad se spustite do Pčinje, kad stignete u portu manastira, shvatićete da je to čudesno mjesto neobičnog duhovnog mira i tišine, gdje može da se doživi sva ljepota i moć žive vjere pravoslavne. Manastir blješti svojom bjelinom ispod moćne planine Kozjak koja ga nakriljuje i kao da ga u njedrima skriva.
Manastirski kompleks se nalazi u podnožji moćnog i veličanstvenog Kozjaka. Lijevo od manastira vijuga put naviše. Tuda se prolazi do isposnice Prepodobnog Prohora Pčinjskog, koja je odatle udaljena ne više od dva kilometra. Jednim dijelom je asfaltni put, pa potom slijedi makadam i na kraju se uskom putanjom stiže do isposnice, okružena je stijenama i kamenjem.
Tuda protiče potok. Predio je sa južne strane pokriven bukovom šumom, dok su sa sjeverne stijene i sitno rastnje. Odmah iznad ovog mjesta je selo Jablanica. U njemu su ostale još svega dvije kuće u kojima ima još uvijek ljudi. Posjetili smo te dvije kuće i osjetili onaj pravi domaćinski doček i gostoprimstvo onako iz duše .I nakon nekoliko časova provedenih na ovom mjestu krenete na put ka svom boravištu nećete biti ni svjesni da ste „dobili krila“ to jest da ste se oslobodili sveg tereta koji ste nakupili životom u urbanim sredinama i savremenim načinom života. Zastajaćete na svakom vidikovcu ne bili još jednom pogledali dolinu Pčinje i manstir, ne bi li još jednom naslušali tišne.Ne bi li još jednom upamtli onaj prizor u smiraj dana, koji ćete vjerovatno mnogo puta u svojim mislima oživljavati i proživljavati Manastir svetog Prohora Pčinjskog podigao je vizantijski car Roman IV Diogen koji je vladao od1069. do 1071. godine. Posvetio ga je prepodobnom ocu Prohoru, a o tome postoji i legenda koja kaže ovako:
”Kada je Diogen, bio u lovu na planini Kozjak, susreo se sa pustinožiteljem Prohorom, koji mu je prorekao da će postati car. Ali ga opomenu da ne zaboravi na starog pustinjaka. Poslije Diogen posluša starca, otputova u Carigrad i ubrzo postade car. Posle kratke vladavine, i ropstva, po povratku u Craigrad Romanu Diogenu bivaju, po nalogu tadašnje carigradske vlade, usijanim gvožđem iskopane oči.Diogen je bio jedan od mnogih slijepih careva. Kad se Bog odazvao njegovoj molbi i otkrio mu mjesto prebivanja svetih moštiju pustinjaka, on je uzevši ih iz pećine u kojoj se Sv. Prohor podvizavao, krenuo da ih odnese u Nagorički hram u Makedoniji i da ih tamo položi. No sišavši do reke Pčinje, nedaleko od pećine, svete mošti se više nisu mogle odatle pokrenuti.“
Razumjevši volju svetiteljovu Roman Diogen mu podiže hram u kome položi njegove svete i čudotvorne mošti, iz kojih do danas teče sveto miro. Manastir je u 14. vijeku obnovio srpski kralj Milutin.Manastirski kompleks je veliki, drugi po veličini u SPC, svetinja je izuzetno posjećena.
Poslije požara 2014. godine, kada je izgorio Kraljev konak, Obnova je u toku, dosta je pomogla država, a i lokalne samouprave iz Pčinjskog okruga. Konak je stavljen pod krov, završeni su grubi radovi, i sad bi trebalo da se sređuje unutrašnjost. U manastir dolaze vjernici iz čitave Srbije, iz okolnih zemalja, iz Makedonije, Rusije, a najviše sa juga Srbije.
To je je jedini mirotočivi svetac u SPC iz čijih moštiju i dan danas teče sveto miro. Mnogo je ovde iscjeljenja i čuda Božijih, pomoći koja se dešavaju preko Svetog Prohora I vjerujte, ko jednom ovde zakorači, varaćaće se u ovo mjesto još mnogo puta. Ovde se naprosto osjećaju vijekovi. Sve je prožeto mirom ljepotom, vjerom i pravoslavljem. Ovde i ptice cvrkuću drugačije, nekako melodičnije, nego drugde i potok umilnije žubori, a tek vjetrićneprestalno miluje znojno lice.
Jednom riječju čitav prostor i ukupan doživljaj svega što vidite, čujete i osjećate, čini da ste bliži Bogu. Pišući ovaj tekst prisjetim se tog majskog dana kada smo ga posjetili i poželjeh i sada da osjetim bar na tren blagodat koju sam tamo osjećao. U zdam se u gospoda da ću imati priliku da još koji put krenem i da se poklonim ovoj svetinji koja je na mene ostavuila nezaboravan utisak kako zbog samog doživljaja svetinje tako i prostora oko njega te prelijepog krajolika i mira koji blaži i miluje.
.
