Sinoć je ispred lokala u koji izlazim stajala policijska patrola. Malo prije toga sam u povratku ispred marketa vidjela gomilu pijanih klinaca, morala sam preći na drugu stranu ulice, jer ne znam ko su i zašto su se okupili ispred marketa, te da li je njihova komunikacija stvar zabave ili žele nekoga da prebiju. Drug mi je rekao nakon toga, ne znajući kako se osjećam, da se čuvam, što je u meni izazvalo nemir, a inače ne bi.
Par dana prije sam preslušala audio zapis napada huligana na novinare i i pripadnike LGBT zajednice, i na putu do posla sam se okretala da vidim da li me neko prati. To veče kada su ih zvjerski napali bila sam uznemirena zbog komentara ljudi na portalu koji su podržali agresiju nad nekim ko nije nikome naudio, za razliku od napadača koji jesu i hoće, bilo kome ko se protivi njihovim stavovima. Nisam gej, ali se plašim. Plašim se za sebe, za vas, za ljude koje volim.
Navijanje pamtim kao predivnu porodičnu aktivnost. Sa mamom i braćom sam pratila fudbal, košarku, odbojku, Partizan, Zvezdu, reprezentaciju Srbije i bili smo podijeljeni tabori, “Delije” i “Grobari”, ali nikada se zbog toga nismo tukli. Moja braća su navijači i kada god imaju priliku da odu na tekmu svojih klubova, iskoriste je. Vole adrenalin, vole navijanje. Svi u kući znamo pjesme dva pomenuta kluba, a to koji više volimo je bio ponekad razlog za bezazlenu raspravu, ali nikad povod za agresiju. To sam voljela i tako se i sjećam navijanja. Međutim, ovi nemili dogadjaji koji su potresli Banja Luku, u prethodnih sedam dana, u meni su načeli nelagodnost, odbojnost, i odricanje od istog. Zašto?
Zato što se navijačima nazivaju ljudi koji tuku druge ljude samo zato što se njima hoće. Ako u audio snimku zamjenite riječ “pedrčina” sa riječima kao što su: četnik, balija, ustaša, cigan, šiptar, delija, grobar, žabar, drot, skot, plavuša, biće vam jasno, jer nekoj od ovih kategorija sigurno pripadate. Pripadate vi ili vaše dijete.
Huligani nisu problem koji je nastao prethodne sedmice. Oni postoje i održavaju se u svim sistemima otkako postoji najvažnija sporedna stvar na svijetu-fudbal. Biti navijač huligan, nije isto što i biti navijač. Zgrožena sam što o tome moram uopšte da pišem, ali nekako mi osjećam potrebu da nešto kažem, posebno nakon čitanja komentara gdje ih je javno mnjenje podržalo u njihovom činu. Čini mi se da su svi zaboravili šta huligani rade, pa ću pokušati da podsjetim, zašto nije u redu podržati nasilje, bili vi pristalice održavanja parade ponosa ili ne.
2007. godine, izvjesni Uroš Mirić, navijač Zvezde, je u Beogradu, nakon utakmice “Zvezda-Hajduk”, policajcu pokušao staviti upaljenu baklju u usta. Čovjek je radeći svoj posao, ostao invalid.
2009. godine u istom gradu, grupa navijača Partizana, napala je navijače francuskog Tuluza, gdje je na smrt prebijen Bris Taton, dvadesetosmogodišnji momak, koji je bačen sa stepeništa 4 metra visine, i kojeg i dan danas oplakuju njegovi roditelji.
2011. godine u borbi za prevlast, navijači Partizana, ubili su svog navijača, Ivana Perovića.
Marko Ivković, navijač Zvezde je uboden u srce u Istanbulu od strane fanatičnih navijača Galatasaraja.
Lešinari su 2015. godine napali par, momka i djevojku, da naglasim, jer su imali dukseve Crvene Zvezde. Tukli su ih letvama, šipkom i kamenjem.
Nesrećni Demir Jukić, je u svojoj osamnaestoj godini preminuo nakon niza operacija zbog ranjavanja u stomak od strane navijača Crvene Zvezde. To se desilo 2017. godine.
U Uzdolju u Hrvatskoj, su 2019. godine, pripadnici grupe Torcida, su napali i pretukli grupu Srba u lokalnom kafiću, jer su gledali prenos Zvezdine utakmice.
Na fudbalskom turniru za djecu, u Sarajevu, ove godine, grupa navijača sa Ilidže, napala je roditelje djece iz FK “Zvezdara”, gdje je jedan od roditelja uboden nožem. Navodno su roditelji djece, isprovocirali navijače četničkom ružom sa grba zastave kluba.
Ovo su samo neki od slučajeva koji su uzrokovale navijačke, huliganske grupe. Moj prvi susret sa Lešinarima, desio se prije 10 godina. Iza Tehničke škole u Banja Luci, upoznala sam grupu pijanih navijača, preko zajedničkog prijatelja iz Doboja, koji nas je odveo do njih samo da se kratko pozdravi. Sjećam se da su pili pivo i žalili se kako nemaju novca. U jednom trenutku, jedan od njih je dobio poziv, gdje mu je saopšteno da dva “klinca” u Čelincu, po ulicama pišu grobarske parole. Ne biste verjerovali kojom brzinom su se organizovali da nađu automobil i novac da odu da istuku tu djecu. Na moju sreću ja se nisam tu još dugo zadržala, a više nikad nisam u životu imala želju da ih vidim. Kasnije sam neke od njih viđala po gradu, i mislim da su od huliganstva odustali jer su odrasli, a tada su i oni bili većinom djeca. Pijana djeca. Te grupe su iste i danas. Isti profil osoba. Samo druga imena. Tih 30 bandoglavaca koji su u subotu ljudima nanijeli cjeloživotne traume, hodaju slobodno gradom. Nakon toga su demorili dva udruženja, BASOC i DKC Incel, koji se između ostalog, kao i napadnuti novinari, bave društveno korisnim aktivizmom, sa akcentom na ljudskim pravima, vašim pravima.
Umjesto da javnost osudi agresivni napad, još su ga i podržali. Podržali su huligane, ljude sa poremećajem ponašanja, agresiju, varvarstvo, i društvene parazite koji skupljaju lovu za akciju prebijanja djece u Čelincu. Prije deset godina, to su bili klinci iz Čelinca, u subotu su to bili novinari i LGBT zajednica, sutra će biti klinci iz Gradiške, Drvara, Sarajeva, Beograda, Zagreba, Selim, Srđan, Hrvoje, James, Marisol, žuti, plavi, zeleni… nije ni važno, važno je da se neko bije. Agresiju kod ljudi ne možete isprovocirati, ako u nekome već nema nečega to se iz njega ne može ni izvući.
