Najveći problem je gdje staviti zastavu ili još teži je slučaj koji se poprilično razvlači, što nismo uspjeli razotkriti da li je ili nije njena, ne pozadina već ono ispred. Zar moram nacrtati? Znate o čemu pišem. Ne moram crtati… Shvatate… Valjda.
A nije tragedija i BRUKA aktuelne vlasti i ovog ometenog naroda što citiram jedan bosanski portal “ Bosno, Zenico, ljudi, ovo nam je odraz stanja u državi i gradu, gdje ranim jutrom prilikom bacanja smeća u kontejner zatičem curicu od nekih 7-8 godina kako stoji u kontejneru i rovi, trži komad kruha, a mama pored nje čeka hoće li nešto i pronaći…
Hoćemo li se uskoro dijeliti na one u kontejnerima i one koji su u stilu ne okreći se sine napustili ovu zemlju? Do kada???-piše ovaj građanin…“
Da li ste pročitali taj tekst? Kako ste uspjeli suzdržati suze, i da li jeste?
Ja nisam!
Pitam se koliko i da li više imamo ljudskosti u sebi i koliko se više može izdržati ovakvo stanje?
Koliko je potrebno još ovakvih naslova, ovakvih priča da se konačno ovaj uspavani, umrtvljeni narod ustane, digne? Ko nam je iskasapio osjećaj za realno? Gdje zalutasmo i kojim gadostima nas truju, a mi trpimo… Zašto kad nam je dobro’ Realno.
Koliki sadomazohizam, orgije mozga. Koliko zalutalih metaka u naše prazne i isprane glave. Jedan rikošet i stvar obavljena.
Imamo li mi vlastitu djecu… da li mislimo na njihovu budućnost, ako smo svoju sadašnjost i neko buduće vrijeme totalno uništili. Koja smo mi stoka.
Stoka bez pravog čobana…
Zagađeni smo vlastitim fekalijama, kompletno.
Pasivnost nam je vrlina.
Kičmu smo savili do zemlje, a vi beskičmenjaci što je i nemate….gurate svoj nos u najdublji analni čvor. Naravno tuđe vam govance najbolje smrdi.
Gutate…samo da vam kratkotrajno bude dobro. Osvrnite se oko sebe.
Dok još nije kasno. Dok još imamo šanse da učinimo nešto dobro.
Apokalipsa razuma.
Još mi kopamo po avetinjama prošlosti, jer šamare koje nam puca istorija nikad nećemo zaboraviti.
Istorija ne prašta, mada je mjenjamo i krojimo po potrebi.
Zašto? Kad uskoro neće više biti nekih novih klinaca za vaše ratove.
Ali rovovi ostaju. Niko ih ne briše.
