Radnici u Republici Srpskoj nisu adekvatno nagrađeni za naporan rad u posljednjih nekoliko godina ako se kao mjerilo uzima visina plate.
Naime, statistika je pokazala kako je njihova produktivnost rasla mnogo više od ličnog dohotka.
To znači da novac kao rezultat veće produktivnosti nije završio u njihovim džepovima, već je otišao na stranu profita i vlasničkog kapitala.
Od tih para su nabavljana nova vozila, kupovane mašine, opremani proizvodni pogoni i razvijano preduzeće, a plata je, čast izuzecima, uglavnom stagnirala.
Tako je radnički novac stvorio velika preduzeća s malim platama i nezadovoljnim ljudima.
Sve to rezultiralo je da imamo hiljade onih koji na primjer imaju odlična radna odijela i opremu za rad, ali u džepu nemaju ništa.
Tačnije, imaju minimalac ili stotinak maraka više od toga, čime zadovoljavaju osnovne životne potrebe, a vrijede daleko više, samo što ovdje ne postoje instrumenti kojima bi taj rad bio adekvatno nagrađen. U halama koje su izgradili je svakim danom sve veći eho, jer se zvuk prelama kroz prostor u kojem je sve manje ljudi.
Radnici kod nas ne traže ništa drugo osim da budu adekvatno plaćeni za svoj rad, a to je od rata pa naovamo malo ko od njih doživio. To bi valjda trebalo da bude neko osnovno pravo kada je rad u pitanju.
Poslovne imperije koje su na Zapadu nastajale vijekovima ovdje su se stvarale kroz nekoliko godina. Kako stvari stoje, mnoge od njih će tim ubrzanim putem i nestati. Nema više jeftinih leđa koja žele da vuku teret.
/Dejan Tovilović/Nezavisne/
