Neumorni prsti slijepog muzičara Dejana Ristića (38) iz Srpca, koji već tri decenije gaji ljubav prema harmonici, podarili su ljubiteljima izvorne muzike dva narodna kola koja će po svom kvalitetu zasigurno obogatiti srpski melos.
Iako su mu se note godinama vrzmale po glavi, tek sada je odlučio da snimi muzički zapis i sačuva ih za vječnost upisujući se tako u listu čuvara tradicije i običaja našeg naroda.
Inspiracija za kolo pod nazivom “Dejanova čigra” rodila se još prije dvije decenije dok je “Dejanov D-dur” prvi put zasviran prije dvije godine, ali je tek nedavno zaokružen u potpunu cjelinu.
”Čigru’ sam komponovao još 2003. godine dok sam pohađao srednju školu za slijepa i slabovida lica u Derventi. U to vrijeme bio sam svjež instrumentalista koji je tek završio nižu muzičku školu. Veoma je zahtjevna za odsvirati i nosi elemente narodnih melosa Rusije, Ukrajine i Poljske, kao i zemalja bivše Jugoslavije. To su ljudi znali prepoznati pa sam svirajući je na jednom muzičkom festivalu u Gradišci odnio prvu nagradu žirija i publike”, prisjeća se Dejan.
Drugo kolo kombinacija je šumadijskog i starobosanskog melosa, što je, po njegovim riječima, više prijemčivo za publiku jer poziva na igru i veselje.
”Čigra” je više obojena klasikom, dok je ”D-dur” jednostavniji i ljudima se više dopada na prvu. Pjesme sam snimio u prelijepom ambijentu Krupe na Vrbasu i etno-sela ”Ukrinski raj” u Prnjavoru, a uradio sam za njih i amaterske video-spotove. Velika mi je želja da snimim i autorsku pjesmu ”Stari kesten” za koju sam inspiraciju pronašao jedući kestenje na srbačkom vašaru i ostao budan do pola noći kako bih za nju napisao tekst. U njoj se pojavljujem i kao vokal”, kaže Dejan.
Talentovani mladić, koji je slijep od rođenja, prije nekoliko godina je komponovao i vlastito “Vlaško kolo” ali ga do danas nije snimio.
”Pomoć u izradi notnog zapisa pružila mi je nastavnica iz muzičke škole Snježana Mrđa koja mi je mnogo pomogla u muzičkom obrazovanju. Nisam imao često priliku da ga sviram u javnosti, pa je nedavno došla jedna televizijska ekipa sa željom da odsviram jednu dionicu, i tada sam shvatio da sam ga zaboravio. Da je neko u tom trenutku uzeo note i odsvirao mali dio, vjerovatno bih se prisjetio. Zato se i rodila potreba da svoja instrumentalna djela sačuvam i ovjekovječim”, ističe Dejan.
Prvi put uzeo je harmoniku u ruke sa sedam godina i od tada je ne ispušta iz ruku. Svira uglavnom za svoju dušu, a ponekad i na porodičnim i drugim slavljima. Često ga zovu i iz Udruženja roditelja i djece sa posebnim potrebama “Izvor”, sa kojima je nedavno bio prvi put na moru u Igalu.
”Često nosim sa sobom harmoniku i znalo se desiti da na vjenčanjima i drugim veseljima, na kojima sviraju muzičari, dođe do prekida električne energije pa uskočim umjesto njih da održim atmosferu. Nedavno sam nabavio i klavijature pa se sada usavršavam i na ovom instrumentu i već sam imao par nastupa na proslavi punoljetstva i drugim veseljima”, rekao je Dejan.
Njegova želja je da mladi što više izučavaju sviranje harmonike koja će, po njegovim riječima, uvijek ostati popularna u narodnoj muzici. Međutim, iako u Srpcu djeluju škole gitare, violine, klavira i drugih instrumenata, još nema dovoljno interesa za školu harmonike.
”Ukoliko bi takva vrsta edukacije nekada bila pokrenuta u Srpcu, stojim na raspolaganju sa svojim znanjem i iskustvom”, rekao je Dejan.
Profesor bez posla
Dejan je završio Filološki fakultet u Banjaluci i stekao zvanje profesora engleskog jezika i književnosti. Trenutno je nezaposlen, a povremeno za honorar odradi nekoliko tekstualnih prevoda za pojedince i firme iz zemlje i inostranstva.
/Glas Srpske/
