Mladi, ludi, sjeli za volan, sletili i šta sad. Eno već po čaršiji kruži priča ko je kriv, jesu li roditelji što su im tako mladim dali automobil, ili je kriva nedovoljno osvjetljena i obilježena ulica, možda je i do sistema kome ljudi ginu a ništa se po tom pitanju ne radi.
Sve se tako raspravlja, a dva mladića od samo 18 ljeta su nas zauvijek napustila. Ovo malo zemlje u kojoj je sve manje ljudi, u ovom malom gradu koji umire sa svakom smrću i svakom migracijom. Koliko će jebeno vrijeme trajati, ko će više pisati o ovoj crnoj statistici. Kada ćemo mi novinari imati pet dana lijepih priča, a ne da nam ovakve stvari budu najčitanije.
Prazninu u srcu roditelja nastradalih mladića niko neće moći da ispuni. Oštar zimski vjetar će se provejati uplakanim licima koja će na sahrani ispraćati mladiće u vječni život. Potom će se svi vratiti kući i nastaviti normalno da žive, do neke sljedeće nezgode. Kako tako sve oko nas prolazi skoro neprimjetno.
Nešto svijesti moramo promijeniti i probuditi se iz ovog polu sna, jer života je sve manje, u ovoj zemlji, u ovom gradiću.
