Fudbalski klub ”Kozara” iz Gradiške je najjači brend grada na Savi, sa ozbiljnom tradicijom dugom skoro 80 ljeta. Unazad 10-ak godina taj klub nije ono što bi trebao biti, već baš suprotno, ustanova koja ruši snove mnogim mladićima koji loptu mijenjaju flašom i teškim fizičkim poslovima.
Izraz „tatini sinovi“ sam prvi put čuo trenirajući i igrajući u FK „Kozari“, koja je, po pričama čitave države imala najbolju omladinsku školu u proteklom periodu. Iako kvalitetna škola, malo je domaćih igrača uspjelo napraviti karijeru, a još manje zaigrati za prvi tim. Šansu da igraju su uvijek dobijali igrači „sa strane“, pogotovo ako dođu iz druge države, dok su domaći igrači bivali potcjenjivani, omalovažavani i na kraju tjerani postupcima uprave kluba.
Mnogi su bili u upravi Kozare, od političara do ljudi koji bi se uvijek vrtili oko kluba i preživljavali na njegovoj grbači. Malo je bilo istinskih sportskih radnika, koji su na kraju morali otići, jer se njihovo nije pikalo. Kozara je tako uništavala karijere gradiških mladića, trošila ogromne novce na pojačanja iz kojekakvih sredina, a rezultati su bivali sve lošiji.
Danas je situacija jasna, Kozara je prva iznad zone ispadanja sa samo osvojenih 12 bodova, stadion je zapušten i vapi za rekonstrukcijom, a domaći igrači nemaju želju da igraju, jer su dugovanja prema njima ostala neizmirena. Kozaru u prosjeku ne gleda ni 50 ljudi, a ona godišnje troši stotine hiljada maraka, pa se postavlja logično pitanje čemu sve ako to nikoga ne zanima. Zbog nedostatka sportske dvorane, Gradiščani su igrom slučaja bili usmjereni na fudbal, pa je ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu bila neizmjerna. U takvoj sredini je nedopustivo da stadion zjapi prazan.
A omladinska škola je tek priča za sebe. Neka vrsta javno-privatnog partnerstva je trebala biti spas za omladinsku školu ali su resursi Kozare sada u rukama pojedinaca, kojima je kao i svim ljudima koji se bave određenim biznisom bitan isključivo profit. Ako se uskoro ne napravi rješenje koje će biti dobro za sve, Kozara će izgubiti i ono malo što joj je ostalo. Da se može drugačije pokazuje nam primjer FK „Laktaši“, gdje su se ljudi organizovali i konsolidovali, digli klub iz pepela i sada jurišaju u Prvu ligu Republike Srpske, sa jasnim ciljevima, zadacima i obavezama.
Možda je nada nova uprva, koja mora naći način da vrati gledaoce na tribine. To će najlakše uraditi ako da šansu domaćim igračima, jer je to jedina dobitna kombinacija. Domaćeg igrača je lakše pratiti, lakše plaćati i na kraju ako napravi karijeru, znaće gdje je ponikao. Jedan kvalitetan i školovan igrač, koji napravi ozbiljnu karijeru može finansijski pokriti nekoliko godina klubu, te biti istovremeno ambasador grada. Nova uprava mora staviti sport ispred interesa i politike, jer nam je politike i uhljeba svima preko glave.
Ako ovo ne naprave, klub ne treba forsirati na silu, ne treba dozvoliti da nam igrači i njihovi snovi propadaju, da nam stanovnici preziru fudbal zbog nepravde, da nam se ogromne pare ulažu u seoski fudbal u kojem opet igraju igrači iz drugih gradova i u kojima nema omladinskih selekcija.
Na kraju mogu konstatovati da je ovaj tekst isuviše blag, obzirom na dešavanja u prethodnih 10 i više godina u fudbalskom klubu „Kozara“. Ipak, sport i Kozara su veći od nas i ne treba nikome dopustiti da to promijeni i stavi sebe iznad slavnog kluba, iako su mnogi to radili ali smo im mi to dozvolili.
Pratite ”Micro mrežu”:
