Gradski odbor Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva (SPKD) “Prosvjeta” Mostar danas je obilježio 95 godina od smrti velikog pjesnika Alekse Šantića.
Na mostarskom groblju Bjelušine služen je pomen i položeno cvijeće na grob Alekse Šantića.
Potpredsjednik SPKD “Prosvjeta” Mostar Sanja Bjelica Šagovnović rekla je da “Prosvjeta” čuva sjećanje na Šantića i da ga polako vraća njegovom Mostaru.
Ona je podsjetila da “Prosvjeta” svake godine tradicionalno organizuje niz manifestacija u Šantićevu čast, koje se održavaju u cijelom gradu, te da će ove godine biti održane jubilarne 100. “Šantićeve večeri”.
“Kada Mostar dobije Gradsko vijeće, nadamo se da će i Šantiću ponovo biti vraćena i polovina ulice koja mu je nepravedno uzeta”, navela je Sanja Bjelica Šagovnović.
Aleksa Šantić, autor antologijskih pjesama “Ostajte ovdje”, “Emina”, “Veče na školju”, “Ne vjeruj”, “Pretprazničko veče” i drugih umro je od tuberkuloze 2. februara 1924. godine u Mostaru.
Kada je preminuo, sa pravoslavnih i katoličkih crkava zazvolila su zvona, a sa minareta mostarskih džamija oglasili su se mujezini.
Nošen rukama građana u povorci koja je prošla svim mostarskim mahalama, sahranjen je na pravoslavnom groblju Bjelušine. Na sahrani je bio skoro cijeli Mostar, te brojne delegacije iz svih dijelova Hercegovine.
Šantić je rođen 27. maja 1868. u Mostaru, gdje je proveo većinu života. Šantićev otac umro je dok je on još bio dijete, pa je živio u porodici strica Miha zvanog “Adža”.
Imao je dva brata Jeftana i Jakova, te sestru Persu, dok mu je druga sestra Zorica umrla još kao beba.
Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumijevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani, a potom se 1883. godine vratio u Mostar.
U gradu je zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posljedica ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije. U prvo vrijeme bio je prilično povučen, vodio je knjige u porodičnoj trgovini, te čitao listove i knjige do kojih je mogao doći u Mostaru.
Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad. Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Početkom 1887. godine postao je saradnik “Goluba”, zatim časopisa “Bosanska vila”, te “Nove Zete”, “Javora” i “Otadžbine”. Naredne godine osnovao je Srpsko pjevačko društvo “Gusle”, a potom je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvjete”.
Pripadao je mostarskom krugu književnika okupljenom oko lista “Zora”, koji je pokrenuo sa Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem.
U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao “istaknutog srpskog nacionalistu”.
Na početku svog pjesničkog stvaralaštva bio je pod uticajem srpskih pjesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja i Vojislava Ilića, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz, karakterističan po elegičnim i rodoljubivim motivima.
Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić je dostigao između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija, ljubavne tuge, ali i bola i prkosa zbog socijalno i nacionalno obespravljenog naroda kome je i sam pripadao.
Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta (“Moja otadžbina”), a u nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (“Ostajte ovdje” i “Hljeb”).
Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda (“Mi znamo sudbu”).
Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem sevdalinke.
Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašte, behara, hamama, šadrvana…, a djevojke koje se pojavljaju u njegovim stihovima su skrivene ljepote, okićene đerdanima.
Takva je pjesma “Emina”, koja je “ušla u narod” i pjeva se kao sevdalinka.
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. godine.
/Srna/
