Postoji jedno tiho pitanje koje se rijetko izgovara naglas, ali ga svi osjećamo: Da li škole danas pripremaju djecu za život kakav ih čeka ili za svijet koji je već prošao? U vrijeme kada vještačka inteligencija piše tekstove, automobili voze sami, a poslovi nestaju brže nego što se pojavljuju, obrazovanje postaje ključno pitanje svakog društva. Ne samo koliko djeca znaju, već kako uče, zašto uče i šta rade sa tim znanjem.
U najuspješnijim obrazovnim sistemima u svijetu, kao što su Finska, Estonija, Kanada i Singapur već par godina unazad dešava se preokret.
U Finskoj djeca imaju manje testova, ali više projekata. Nastavnici imaju autonomiju i povjerenje, a učenje se zasniva na rješavanju stvarnih problema. Djeca ne pamte podatke, ona ih koriste. Učenik mora razumjeti problem, a ne naučiti odgovor napamet. Zbog toga finska djeca manje strepe od škole, ali postižu izuzetno dobre rezultate. Greška nije kazna, već dio procesa učenja.
Drugi primjer dobrih praksi je i Estonija gdje se fokus stavlja na to da nastava bude prilagođena tempu učenika, a programiranje se uči jednako kao i matematika. Nastavnici koriste digitalne alate koji im pomažu da učenje bude zanimljivije i efikasnije. Kada spominjemo nastavnike vrijedno je spomenuti Singapur koji ulaže ogromna sredstva u obuku nastavnika, smatrajući da nijedna tehnologija ne može zamijeniti kvalitetnog učitelja.Razvili su sistem gdje svaki nastavnik ima pravo na najmanje sto sati profesionalnog usavršavanja godišnje, koje je u potpunosti plaćeno od strane države.
Fokus na razumijevanje, kritičko mišljenje, praktične vještine, te eksploatacija umjetne inteligencije su stvari koje sve ove zemlje imaju zajedničko. Ipak, kada je u pitanju korištenje umjetne inteligencije stručnjaci upozoravaju da “tehnologija bez pedagodije je samo skupa igračka”. Zato ove zemlje podjednako ulažu u nastavni kadar kao i u digitalne alate.
Ako idemo od Finske južnije, zateći ćemo manje sredine kao što je Gradiška. Sredine koje zbog svoje veličine, često bivaju zaboravljene ili izostavljene iz većih projekata i inicijativa vezanih za obrazovanje. Ipak, Gradiška ima za pokazati par dobrih primjera. U Tehničkoj školi u Gradišci, uz podršku međunarodnih fondova i lokalnih partnera, uvedena je moderna oprema za CNC tehnologije, automatiku i mehatroniku. Učenici ne uče samo teoriju, oni rade na mašinama kakve će sutra koristiti u stvarnim fabrikama.
U Gimnaziji Gradiška je realizovan projekat “Mala škola programiranja i robotike”, kroz koji su učenici dobili lego robote za praktične radionice.
Istovremeno, u našem gradu se realizuju i inkluzivni programi za djecu, poput kreativnih radionica koje pomažu u građenju empatiju i socijalnih vještina, sve ono što nijedan udžbenik ne može naučiti. Renovirani vrtići i bolji uslovi za najmlađe dodatno potvrđuju da ulaganje u obrazovanje ne počinje u srednjoj školi, već u ranom djetinjstvu.
Ipak, ovi pozitivni primjeri još uvijek ne mogu prikriti dublje probleme obrazovnog sistema. Mnoge škole se i dalje suočavaju sa zastarjelim nastavnim planovima, nedostatkom savremene opreme, te jazom u kvalitetu obrazovanja između gradskih i seoskih škola.
Najveći problem, međutim, nije nedostatak zainteresovane ili talentovane djece. Naprotiv, Republika Srpska ima generacije mladih ljudi koji brzo uče, prilagođavaju se i pokazuju izuzetnu snalažljivost. Problem je sistem koji često nagrađuje pamćenje umjesto razmišljanja, formu umjesto suštine i poslušnost umjesto radoznalosti. Dok se to ne promijeni, pojedinačni pozitivni projekti će ostati izuzeci, umjesto pravila.
Obrazovanje se ne mijenja velikim riječima, strategijama na papiru ili obećanjima za neku daleku budućnost. Mijenja se tiho, u učionicama, kroz nastavnike koji imaju podršku da rade drugačije i kroz sisteme koji djeci dozvoljavaju da pogriješe, razmišljaju i rastu.
