Prilika je da se ovih dana, kada se po ulicama Zagreba, a nažalost, i Beograda mogu čuti fašistički pozdravi i uzdignuta desna ruka, prisjetimo hrabrosti jedne djevojčice od nepunih osamnaest godina.
To je Gradiščanka Lepa Radić. Rođena je 1925. godine u selu Gašnici nadomak Gradiške. Osnovnu školu završila je u susjednoj Bistrici, a srednju školu u Gradišci. Iz ustaškog logora u Staroj Gradišci pobjegla je u partizane. Bila je borac Grbavačke čete Kozarskog odreda do proboja obruča na Kozari, a u avgustu 1942. godine prelazi u podgrmečki kraj. Lepa je bila upućena na terenski rad sa omladinom, ali je bila i borac u akcijama. U nastojanju da održi moral ubjeđivala je narod u snagu patizanske vojske.
Zarobili su je Nijemci, i to nakon što je ostala bez metaka, nadvladali su je udarcima kundaka i vezali. Odveli su je u Bosansku Krupu, gdje je nakon trodnevnog maltretiranja izvedena pred vješala kod željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Ruke su joj vezali telefonskim kablom, a na nogama je imala samo vunene čarape, ali je tako mučena i promrzla i dalje bila ponosna i prkosna.
Prije nego su joj natakli omču na vrat uzviknula je, „Živjela Komunistička partija Jugoslavije i partizani, bori se narode za svoju slobodu, ne daj se zlikovcima u ruke.Mene neka ubiju imaće ko da me osveti“. Nudili su joj da izda svoje drugove i da će ostati živa, ali odbila je govoreći, „Ja nisam izdajnik svoga naroda, oni će se sami otkriti kad budu uništavali zlikovce kao što ste vi“. Objeslili su je.
U izvještaju o egzekuciji SS-ovci su napisali da je „Banditkinja obješena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđen inat“.
Biste Lepe Radić i danas stoje u Gradišci i Bosanskoj Krupi. U rodnom gradu njeno ime nosi predškolska ustanova, kulturno umjetničko društvo i jedna ulica u gradu. Proglašena je za narodnog heroja 1951. godine.
Lepa Radić je pogubljena 11.02.1943. godine.
