ISTOČNO OD SA – RAJA. Gradonačelnik Istočnog Sarajeva, Ljubiša Ćosić, uputio je početkom aprila pismo Gradonačelnici Sarajeva, Benjamini Karić, u kome je tražio uklanjanje tabli sa natpisima na zgradama „Vijećnica„ i ulici Ferhadija, kojima se kako je naveo srpski narod kao jedan od konstitutivnih naroda po Ustavu BiH, „karakteriše kao zločinački i agresorski“. Na ploči na „Vijećnici“ piše: „Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26 8 1992. godine zapalili Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od dva miliona knjiga, časopisa i dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite!“ U ulici Ferhadija u centru Sarajeva, nalazi se ploča na kojoj piše: „Na ovom su mjestu srpski zločinici 27.05.1993. ubili 26 građana Sarajeva.“
Skupština Grada Sarajeva 2017. godine, jednoglasno je usvojila inicijativu odbornika Mire Lazovića, da se pristupi proceduri preformulacije i promjene navedenog teksta. Takođe, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, tražilo je izmjenu ovog natpisa. Međutim, do toga nikada nije došlo. Ovako osjetljivi tekstovi moraju biti tačni i precizni, u vezi označavanja odgovornih počinilaca zločina, u skladu sa istorijskim činjenicama i pravosudnim presudama, bez kolektivizacije krivice cijelih naroda, kako asocira sadašnji tekst na ploči. Za konkretan zločin paljenja i uništavanja „Vijećnice“ nikada nije vođen poseban sudski proces niti je bilo ko osuđen. Međutim, nije to jedini sporni spomenički natpis u BiH. Ima ih mnogo više, veoma neprimjerenih, moralno i politički problematičnih, intoniranih nacionalnom mržnjom i netrpeljivošću. Većina spomenika posvećenih žrtvama rata u BiH devedesetih godina, pokazuju tri suprostavljena komemorativna narativa i kulture sjećanja tri naroda o ratu u BiH. Spomenici u BiH posvećeni ratnim stradanjima više su izraz „etničkog aparthejda“ koji razdvaja, nego inkluzivne politike sjećanja koja treba da podsjeća, opominje i miri.
Presuđeni zločini u BiH ne smiju se koristiti kao političko sredstvo za demonizaciju drugih naroda sa kojima zajedno živimo. Zločini su uvijek djela konkretnih pojedinaca i grupa i ratnih formacija u određenim istorijskim i političkim okolnostima, a ne cijelih naroda. Nažalost, propuštena je prilika da vlasti Grada Istočnog Sarajeva i Grada Sarajeva sporazumno obnove, „Vijećnicu“ i ponovo je otvore kao zajedničku kulturnu baštinu svih naroda BiH, što ona i jeste. Ali, to ni sada nije kasno, ako ima dobre volje za to, nakon skidanja ovog sramnog natpisa koji na njoj stoji.
NATPISI NA SPOMENICIMA. U Memorijalnom centru u Potočarima na kamenom obelisku u obliku nišana ispisan je tekst: „U ime Boga Milostivog, Samilosnog Molimo Te Bože Svemogući, Neka tuga postane nada! Neka osveta bude pravda! Neka majčina suza Bude molitva: Da se nikome nikad Ne ponovi Srebrenica!“ Ovaj natpis sa spomenika u Potočarima kod Srebrenice, dio je dove (molitve), bivšeg reisa Mustafe ef. Cerića, koju je on izgovorio 11. jula 2001. godine, prilikom postavljanja ovog spomenika. Tekst je poznat u javnosti kao „Srebrenička molitva“. Zar ne bi trebalo da stoji „da presuđena kazna bude pravda“!? Riječi „osveta“ nema mjesta u tekstu posvete na ovakvom mjestu strašnog stradanja.
U sklopu obilježavanja Dana nezavisnosti BiH, Prvog marta 2021. godine, u naselju Šehovina, u Mostaru, otkriven je spomenik u znaku ljiljana, posvećen poginulim bošnjačkim borcima i civilnim žrtvama proteklog rata. Na ploči spomenika isklesana je posebna poruka: „Pamti, ti što stojiš ovdje i gledaš ovaj ljiljan! Znaj da on predstavlja sve ono što smo bili, što jesmo i što ćemo biti. Pamti nas, koji smo stiješnjeni između Istoka i Zapada, branili naš narod, naš spaljeni grad i domovinu. Zapamti! Da nije bilo nas, ne bi bilo ni tebe. Pamti nas. Pamti i nedužnu djecu, žene i starce, koje su ubili četnički i ustaški zločinci. Pamti! Ali, ne mrzi. Jer mržnja je teret i zločin u začetku. Pamti i zapamti, kako se zlo koje nas je zadesilo, više nikada ne bi ponovilo.“ Upotreba istorijski formativnih političkih termina, „četnici“ i „ustaše“, iz drugog istorijskog vremena u kontekstu posljednjeg rata u BiH, opasna je zloupotreba, koja još više produbljuje stvorene negativne etničke stereotipizacije u zemlji.
Ovih dana Grad Sarajevo raspisao je javni poziv za prijavu idejnih rješenja za spomenik na Kazanima, gdje se nalazi masovna grobnica, u kojoj su tokom rata ubijeni mnogi sarajevski Srbi civili. Poziv ne predviđa da sadrži tekst na tom obilježju. Biće to spomenik nepoznatim građanima Sarajeva, stradalim od nepoznatih izvršilaca.? Tako, Srbi u Sarajevu ne mogu biti ni žrtve, nego samo zločinci!?
KAMENI OZNAČITELJI. Bosnom su kroz istoriju prolazile brojne vojske. Od Ugara, Turaka do Austru-Ugara i Nijemaca. Sarajevo je doživjelo velika stradanja u mnogim stranim okupacijama, aneksijama i agresijama, ali samo su zločini Srba, javno etnički označeni. Svi znamo da su turski osvajači učinili brojne zulume nad bosanskom vlastelom i domaćom rajom. Pa ipak, u BiH nigdje nećete naći ploču sa natpisom, koja javno etnicizuje njihove zločine. Osmanlije su prilikom provale u Bosnu zarobile u Ključu Stjepana Tomaševića, posljednje bosanskog kralja i pogubile ga na naročito svirep način u Jajcu, 5. juna 1463. godine, što je označilo kraj srednjovjekovne Bosanske kraljevine. Postoji li spomen-ploča na taj događaj na kojoj piše: “Na ovom mjestu su “turski zločinci” i osvajači, pogubili posljednjeg bosanskog kralja.” Naravno, da ne postoji. Jer, su Turci naši najdraži osvajači, istovjernici i prijatelji. Tako u javnosti istog grada opstaje šizofrena kvalifikacija “srpski zločinci” i “turski oslobodioci”!? Princ Eugen Savojski, austrijski vojskovođa upao je u Bosnu 1697. godine, opljačkao i zapalio grad Sarajevo i protjerao domaće stanovništvo. Da li postoji neka ploča na kojoj piše: “Godine 1697. “austrijski zločinci” na čelu sa Eugenom Savojskim poharali su grad Sarajevo, a stanovništvo posali u egzodus.” Ne postoji. U Banjaluci postoji sačuvan spomenk stradalim vojnicima okupacione Austro-Ugarske vojske prilikom zauzimanja BiH. Ali, ne postoji spomen ploča sjećanja na više hiljada Srba iz BiH koje je Austro-Ugarska monarhija umorila u svojim logorima tokom Prvog svjetskog rata. Ustaška vlast NDH koja je obuhvatala i BiH, u sistematskom Holokaustu nad Jevrejima i genocidu nad Srbima, za vrijeme Drugog svjetskog rata, hiljade stanovnika Sarajeva i drugih gradova BiH, poslala je u smrt u koncentracioni logor Jasenovac, pa ipak niko dobronamjeran ne smatra da su to “zločini hrvatskog naroda”. U znak sjećanja postavljene su spomen ploče koje svjedoče o zločinima koje su počinili nacisti i fašisti, bez etničkog određenja, kako i priliči, jer se to valjda podrazumjeva. Sintagma “srpski zločinci” je opasna fraza koja svojom generalizacijom i kolektivizacijom zločina krije u sebi duboku demonizatorsku zlonamjeru. Tako projektovani “zločinački Srbi” sa fiksne ploče, koji čine zlo “dobrim Bošnjanima”, postaju trajna etiketa u stereotipnom označavanju naših vjekovnih neprijatelja.
Kao i u primjerima, zabilježenim na drugoj strani. Članovi Udruženja građana Istočna alternativa, postavili su 2019. godine, spomen ploču na zgradu bivše policijske stanice u Srebrenici, na kojoj je pored ostalog pisalo da je “postavljena u slavu i spomen nevino stradalim srpskim žrtvama koje su počinile muslimanske horde Srebrenice”. Njeno uklanjanje tražili su bošnjački predstavnici u ovoj opštini, označivši je kao provokaciju. Nakon nekog vremena ploča je nestala i tako uklonjena. Mjesec dana kasnije članovi srpskih udruženja, na istom mjestu postavili su novu, izmjenjenu spomen-ploču posvećenu “srpskim mučenicima koji su ostali u enklavi Srebrenica”, i “svirepo stradali od muslimanskih zločinaca”.
EPITAF ZA BOSNU. Vlasti Unsko-sanskog kantona 2018. godine u Donjem Kamengradu kod Sanskog Mosta, organizovale su skandaloznu proslavu pobjede Turske u bici na Galipolju, 18. marta 1917. godine, koja se borila na strani Centralnih sila protiv savezničkih snaga Antante, što je nezabilježeno u ovom dijelu svijeta. U Kamengradu su osmanski osvajači u ono doba podigli spomenik svojim ratnicima koji su tamo poginuli 1463. godine, osvajajući taj mali srednjovjekovni bosanski grad. To je spomenik Osmanlijama koji su tu porazili bosansku vojsku. U dijelu bošnjačke javnosti BiH, ovakvo komemorisanje prošlosti traje zbog postojanja revizionističkog kvazinaučnog istorijskog narativa, veličanja turskih osvajača i nakaradnog identifikovanje Bošnjaka sa otomanskim okupatorima BiH.
Stradanje sarajevske “Vijećnice” tokom rata u BiH svojom tragičnom sudbinom i vandalskim paljenjem, podsjeća na slična stradanja drugih biblioteka kroz ratove. Najbliži primjer je onaj kada je u nacističkom napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, 6. aprila 1941. godine, u Beogradu, bombardovana i uništena Narodna biblioteka Srbije i ogroman bibliotečki fond srpskog naroda. Bio je to najveći pojedinačni zločin nad kulturnom baštinom u Drugom svjetskom ratu. Tokom rata u BiH, direktor Narodne biblioteke BiH u Vijećnici, bio je Srbin iz Hercegovine, univerzitetski profesor Boro Pištalo. Predavao mi je političku istoriju na FPN u Sarajevu. Još pamtim lik tog oniskog „dobroćudnog debeljka“, vedrog i nasmijanog lica, vazda razbarušene kose i pospanog izgleda, kako se ljulja na stolici, namičući svoj tijesni i kratki kaput, na ispitu iz političke istorije u Muzeju revolucije. I sam sam u hladnim čitaonicama „Vijećnice“ proveo mnoge sate, čitajući rijetke i malo dostupne knjige. U trenutku kada je biblioteka spaljena, kako se smatra, od granata bačenih sa položaja VRS oko Sarajeva, ostalo je zabilježeno da je Boro Pištalo spašavao dragocjene knjige snoseći ih u podrum “Vijećnice”. Ono “srpski zločinci” vještom manipulacijom može se odnositi i na njenog upravnika Boru Pištala. Igrom čudne porodične sudbine i koincidencije, njegov sin Vladimir Pištalo, poznati pisac i profesor istorije književnosti na američkom Unverzitetu Vusteru, danas je upravnik Narodne biblioteke Srbije, koja je zamjenila onu stradalu u požaru od nacističkog bombardovanja Beograda. Otac i sin zajedno na zgarištima spaljenih biblioteka i knjiga. Kao da im je nekom višom misijom života i nalogom istorije, suđeno da hodaju po lomačama spaljenih biblioteka i spašavaju knjige od ratnog plamena.
U tekstu ispisanom povodom 80. godišnjice rušenja i spaljivanja Narodne biblioteke Srbije, početkom ove godine, Vladimir Pištalo će napisati: “Pišući o traumi, ostavljamo odškrinuta vrata da kroz pukotinu prodre svetlost. Želimo da tragediju pretvorimo u pobjedu.” Samo tako potvrđujemo da rukopisi ne gore. Na ovakvim mjestima stradanja primjereno je upisati stih iz pjesme Ivana Gorana Kovačića, „Naša sloboda“, koji glasi: „Al jednom iznad naše mrtve hrpe, Životom ćeš se Smrti da osvetiš.“ Ili, ono što piše na spomeniku jevrejskim žrtvama Holokausta u Berlinu: “U spomen na ono što nam se dogodilo.” Niti koga optužuju niti šta traže. Tako malo, a tako rječito.
Autor je politikolog
Pratite ”Micro mrežu”:
