Vijest glasi suvo. Gotovo bezbojno. ”Aleksandar Mitrović, sin vlasnika Pinka Željka Mitrovića, osuđen je na 12 meseci nošenja nanogice u svom stanu i zabranu upravljanja motornim vozilom na godinu dana, zbog saobraćajne nezgode u julu 2013. kada je na pješačkom prelazu u Ustaničkoj ulici pregazio 17-godšinju Andreu Bojanić”.
Uz to ide i dodatak: ”Mitroviću će u kaznu biti uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 19. jula do 4. oktobra 2013. godine”.
Oprosti, Andrea.
Srpska ti je pravda čudna rabota.
Da je na tebe, te kobne noći naletio neko nebitan, neko ko se napio, ali mu tata nije vlasnik režimske televizije, najveće medijske imperije, vjerujem da bi pravda odavno bila zadovoljena.
Završio bi on ekspresno u Zabeli na nekoliko godina. Ne bi dana bijelog vidio. A srpski štampani mediji bi, baš kao u nekim drugim slučajevima, secirali tu pijanu budalu, razvlačili bi je danima i mjesecima po naslovnim stranama.
Jebiga. Na tebe je naletio sin Željka Mitrovića, čovjeka bez kog ovaj napredni režim ne bi imao ni 30 odsto popularnosti koju uživa.
Zato je tvoj ubica dobio 12 meseci nošenja nanognice. A ni tih 12 meseci neće odslužiti u toplini svoje super-luksuzne kuće: Jer, kao što vijest kaže, ”u kaznu će biti uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru”.
Oprosti, Andrea.
Ne mogu ni da naslutim koliku bol sad osjeća tvoj otac, kog sam igrom slučaja, upoznao dok je davao intervju u firmi u kojoj sam nekada radio, intervju u kom je stoički, sa teškom mukom, govorio kako ima vjeru u pravosudni sistem ove zemlje.
Sjećam se tišine u improvizovanom studiju.
Sjećam se drhtanja njegove brade.
Oprosti, Andrea, ali ne mogu da shvatim koliko, zapravo, košta nekakav ”mali” ljudski život u ovoj zemlji?
Dvanaest mjeseci nanognice. Za to što te je neko udario i onda pobjegao s mjesta nesreće, umjesto da ti pruži pomoć. Ili barem u znak ljudskosti i kajanja, stegne tvoju ruku u trenutku dok posljednji put udišeš vazduh i gledaš u crnu beogradsku noć.
Srpska ti je pravda, draga Andrea, čudna rabota.
Imam druga. Moj drug je udario automobilom ženu kada je izletjela pred njegov auto koji je on vozio brzinom od 37 kilometara na čas. Njemu je bilo zeleno. Njoj je bilo crveno. On je udario. Istrčao iz auta. Odveo u Urgentni centar. Pomogao joj pri saniranju povreda. Policiji ispričao sve kako je bilo. Ni riječ nije izmjenio. Ni slovo dodao, ni mišlju se nije branio. Žena je čak potvrdila sve što je on rekao. I priznala da je na crveno izletjela na ulicu.
Moj drug je dobio 14 mjeseci zatvora. Nije dobio nanognicu. Dobio je zatvor. I to za manje od pola godine suđenja. Za ženu koja je danas živa i zdrava.
Čudna ti je rabota ta srpska pravda: Neki put, kada si nemoćan i mali, treba joj tek dvije-tri nedjelje da te oglasi krivim i pošalje ti izvršitelja na vrata, ili tebe malog da pošalje u zatvor.
Ali, ako ti tata plaća slobodu tako što se uvlači duboko u dupe čitavom državnom vrhu, onda dobiješ nanognicu. Na nepunih godinu dana.
Oprosti, Andrea.
/Aleksandar Bećić/Srbija danas/
