Iz grčke mitologije imamo primjer jednog od najgorih prokletstava koje mogu zadesiti čovjeka ,međutim kako prokletstvo može biti okrenuto na blagoslov govori slučaj o kome će sada biti riječ. Da bih iz ovoga izvukli nešto poučno prije svega da ukratko kažem nešto o junaku ove priče, po meni jednom od jevađelskih primjera smirenja i kako smirenost uvjek donosi plod. Dakle riječ je o Orestu.
Orest je bio Atrejev unuk, a Atrej je bio čovjek koji je pokušao da pokaže da je moćniji od bogova. Zbog njegovog zločina bogovi ga kažnjavaju tako što na njegove potomke bacaju kletvu. Dio te kletve bačene na kuću Atreja pada na Orestovu majku Klimensteru koja ubija njegovog oca, a svoga muža Agamemnona.
Ovaj zločin baca kletvu i na Oresta jer po grčkom zakonu o časti sin je dužan osvetiti očevu smrt ali to je ujedno i najveći zločin koji Grk može učiniti, ubistvo roditelja. Orest se nalazi u strašnoj dilemi, konačno on uradi ono što naizgled mora da uradi i ubije majku. Za ovaj grijeh bogovi ga kažnjavaju tako što na njega puštaju Furije, tri grozne harpije koje samo on može da vidi i da čuje i koje ga muče i danju i noću. Progonjen Furijama Orest luta po zemlji da okaje svoj zločin. Nakon mnogih godina usamljenog razmišljanja i muka Orest traži od bogova da ga oslobode od kletve koja je bačena na kuću Atreja i da ga oslobode Furija smatrajući da je okajao zločin ubistva majke.
Bogovi su održali (vijeće) suđenje, govoreći u odbranu Oresta Apolon je rekao da je on cijelu situaciju vodio tako da je Orest bio prinuđen ubiti svoju majku, da nije imao izbora pa prema tome ne može se smatrati ni odgovornim (po tom izreka ”zaboga morao je”).
U tom trenutku Orest skače i suprostavlja se svom sopstvenom braniocu, ”Ja sam a ne Apolon ubio svoju majku”. Bogovi su ostali zadivljeni, nikada do sada nijedan član kuće Atreja nije preuzeo odgovornost na sebe već su uvjek krivili bogove. Na kraju su bogovi donijeli presudu u korist Oresta i ne samo što su ga oslobodili kletve koja je bačena na kuću njegovog dede nego su i Furije pretvorili u Eumenide, duhove pune ljubavi koje su svojim mudrim savjetima omogućile Orestu da postigne i zadrži sreću.
Značenje ovog mita je jasno, Eumenide ili dobroćudne su ustvari nosioci milosti, halucinatorne Furije koje je samo Orest mogao vidjeti predstavlaju simptome, privatni pakao, bolesti. Transformacija Furija u Eumenide je transformacija mentalnog oboljenja, blaže rečeno poremećaja u sreću.
Takav problem nastaje uslijed upornosti u odbijanju prihvatanja odgovornosti, pokušavajući za probleme u kojima smo se našli pronaći bilo koji predmet ili subjekt krivice koji neće uključivati mogućnost sudjelovanja u istoj. Ovu transformaciju je omogućila činjenica da je Orest bio voljan prihvatiti odgovornost za svoju mentalnu bolest (probleme). Dok je tražio da ih se oslobodi od Furije nije doživljavao kao nepravednu kaznu niti je sebe smatrao žrtvom okolnosti i tuđih grešaka. Furije su neizbježni rezultat bačene kletve ali takođe simbolizuju činjenicu da je mentalno oboljenje porodična stvar za koju su krivi roditelji, babe, dede, da grijehovi očeva sustižu sinove.
Ali Orest nije optuživao svoju porodicu, ni roditelje, nije krivio ni bogove ni sudbinu, umjesto toga on je prihvatio svoje stanje kao stanje za koje je sam kriv poslijedicom svojih grešaka za koje nije tražio opravdanja. Tek nakon toga je stigla transformacija, a čini mi se da je to jedini ispravan ugao gledanja na probleme (Furije) kojima smo svi svakodnevno izloženi spram svojim načinom življenja. Eumenide iliti milost i olakšanje pristiže samo onda kada se uhvatimo u koštac sa životom i smireno prihvatimo odgovornost za sve što nam se događa u životu.
Kao što je samo Orest mogao vidjeti Furije, dakle one su bile proizvod njegovog unutrašnjeg svijeta, njegovi lični progonitelji i mučitelji tako svako od nas ima sopstvene koje su takođe dio samo individualnog unutrašnjeg svijeta. Poveznicu sa Jevanđeljem ja prepoznajem kroz stih psalmopojca Cara Davida kada kaže ”Žrtva je Bogu duh skrušen, srce smireno i skrušeno Bog neće prezreti. Ps.51”.
Čitav 51. psalam se može iskoristiti u odnosu na trenutak kada Orest izmučen dolazi da moli bogove za razriješenje od muka. Orest nam je ovdje poslužio kao primjer kako se uzrasta kroz smirenje i iz jednog naizgled haotičnog neizdrža dolazi do potpunog preumljenja i obrta, olakšanja koji je produkt prihvatanja sebe onakvog kakav jesi ma kakav bio.
I Bog ostaje bez riječi pred čovjekom smirenim…
Pratite ”Micro mrežu”:
