Ne može se reći da je bilo svakidašnje ali djeca su se u skorije vrijeme kao i ja sam rađala u kućama. Te zime, pričali su mi, snijeg je vejao danima, još uoči Badnjeg dana smetovi su zbrisali plotove koje je deda ručno tesao još od jesenas kad su naši konji prešli u njivu komšije Živka.
Ja sam se rodio sedam dana poslije, do bolnice se nije moglo a nije imalo ni čim. Majku su zbrinuli u prostoriju koja je bila odvojena samo paravanom, improvizovanim zbog tog događaja, baba se iako neiskusna našla kao glavna babica pored Živkove supruge Mare koja joj je pomagala da me izvuku iz majčine utrobe.
Vrpcu su mi presjekli makazama, dedinim kojima je potkresivao brkove, umočenim u rakiju, pečenu našom šljivom. I Živko se te noći sa dedom izmirio jer su bili u svađi već nekoliko godina ali kad god bi se zarakijali kod Arse u kafani vazda bi jedan drugom prebacivali zbog neke međe podno šljivika, a deda do smrti nije dao reći da nije u pravu mada bi se suzdržavao od tada da se raspravlja. To je uzgred bila jedina kafana u tom mjestu u kojoj su se skupljali svi oni koji su volili da popiju ali najčešće oni ljudi koji sa posla krenu kući pa im se otme.
Mlad vojnik kakav mi je otac tada bio je sina čekao sa puškom u ruci, jedva čekajući da zakmečim pa da starom tandžarom ispali nekoliko metaka. Pucanj je ujedno bio i poziv komšijama kao i poznanicima iz obližnjih sela da se svrati na čast. Neki su pristizali sve do jutra iako su živili na svega nekoliko kilometara od nas, snijeg je padao kako odavno nije do tad. Ja o ovome svemu vjerovatno ne bih bio toliko upućen niti bih upamtio tako slikovito da se te noći nije desio jedan interesantan događaj, baš u našoj kući. Kasnije se to mnogo puta prepričavalo o velikim okupljanjima naše familije, na slavi i u nekim dugonoćnim komšijskim posjelima uz koja bih se kao dječak uspavljivao. Da bih ispričao kako se to sve odigralo moram da se vratim nekoliko dana unazad, tačnije uoči Nove Godine se stvar krenula odvijati ovako.
Kod Arse krčmara osim što su svraćali na pivo i rakiju lokalni redovni gosti su razmjenjivali novosti, tračeve koje bi vazda neko nosio sa sobom u kafanu. Tu se raspredalo o politici, sve lošijim platama, o lovačkim uspjesima, ugovarali su se poslovi, igrao bilijar, kockalo se, pričalo o svemu i svačemu pa i o tome koja snajka u selu ne brani udvaranje. Ne pamti se iskreno da je kod Arse svraćao ženski svijet pa su priče kružile neometano, sa šanka pa preko stolova bi se jedna vijest znala tako izokrenuti da kad bi stigla do onog malog stolića u ćošku gdje su samo dvojica mogla sjesti izgubila bi dosta toga iz prvobitnog pripovjedanja.
U kasni sat kakav je bio te noći uoči Nove Godine daleko iza radnog vremena kafana je bila uveliko popunjena, ni Arsa nekad nije htio ženi ići pijan na oči pa bi nerijetko i probdjeo noć navukavši samo već ispucale roletne na prozore, pridruživši se najzanimljivijem stolu. U ovom slučaju radnja se dešavala na starom šanku od kuvane bukve koji je sada podržavao laktove i piće mog oca koji je svratio sa drugovima da im se baš za tim šankom požali o sve češćim trudovima moje majke i kako u vidnom nestrpljenju jedva čeka da se to završi. To nije bio jedini razlog iako svakako jeste povod, bližila se ta 1992. godina, prekretnica svih dešavanja u našoj zemlji. Ambijent kafane kao ni svakodnevni gosti nisu ni slutili u šta će ta godina proizaći, grupisani po stolovima svi su bili zaokupljeni onim što su smatrali za bitno.
U velike politarske krigle krčmar natoči svježe pivo i preko šanka vještim kelnerskim pokretima od najudaljenijeg prema najbližem pa na kraju i sam sebi obnovi garnituru alkohola te privuče barsku stolicu, iz metalne tabakere izvlači cigaretu pozajmljujući upaljač od gosta za šankom uvlačeći dugo očekivani dim. U staroj gusanoj peći su dogorijevale fržave cijepanice, na stalku pored su se sušili kaputi i šeširi sada već opijenog kafanskog društva. Stari gramofon je bio samo antikvarni ukras jer iz njega se nikad nije začula muzika, samo bi nijemo ćutao kao kakav u ljubav razočaran čovjek. Kraj njega je uvjek sjedio Marko, ondašnji lugar u poodmaklim penzionerskim danima, već odavno udovac bez potomstva kojem je kafanska atmosfera bila bijeg od mrtvačke tišine njegovog doma. Bio je pored svega poštovan čovjek, nikom se za vrijeme svog službovanja nije zamjerao pa mu se to sad i oduživalo na neki način time što bi mu svi sa ulaza slali vinjak koji mu je bio draži od svega.
U društvu za šankom na kome je još uvjek bio nalakćen i moj otac priča se rasplamsavala, naime bila je riječ o tada već raširenoj vjesti o izvjesnom lopovu koji bi pljačkao pušnice seljaka iznoseći mesne zalihe, od slanine, suvog mesa, kobasica, svega što bi seljaci spremali od kasne jeseni kada se kolju svinje. Nekoliko seljaka je već ostalo bez ijednog parčeta mesa. Sve se to dešavalo u toku tih posnih dana kada bi se rijeđe išlo po meso pa samim tim i obilazila pušnica, već odimljeno meso se prepuštalo zimskoj hladnoći i vjetrovima koji bi dovršavali proces. Najbolje komade bi svaki domaćin ostavljao da obogati Božićnu trpezu dok bi se ostatak koristio preko godine, iznosio pred bitnije goste a nerijetko i u podmićivanju i dodvoravanju pred kakvim čovjekom na poziciji. Tako je to vazda bilo i čini mi se znatno bolje vrijeme kada si mogao sa litrom dobre rakije i komadom prošarane slanine privoliti čovjeka da urgira na neko potrebito mjesto.
Moj otac do te noći nije o tome ništa znao, doduše nije često ni svraćao, tek ponekad jer smo imali veliko imanje sa puno stoke oko koje je uvjek bilo puno posla pa čovjeku na kraju dana ne pada na pamet da kud luta. Svaki od njih koji su bili sa njim su već smišljali kako bi mu presudili ako bi kojim slučajem pokušao njegovo da pokrade. Dovijanje kod zabrinutih seljaka nije urađalo plodom iako su mnogi postavljali gvozdene zamke za vukove ne bi li uhvatili lopova. Ni katančenje ni metalna vrata ni bilo koja druga metoda nije sprečavala dovitljivog lopova da obavi posao.
Sledećeg jutra uz očiglednu glavobolju mog oca su probudile komšije, Živko je kalendarski i uz gnusne kletve psovao vidno razočaran opljačkanom pušnicom. To je već i nama bio znak da se koliko možemo obezbjedimo pa je deda trećinu mesa digao na tavan, trećinu sklonio sam od sebe a trećinu ipak ostavio u sušioni baš i ne vjerujući da će njemu neko nešto ukrasti. To je bio jedan od ljudi koji su iskreno vjerovali da ako oni nikome ne bi uzeli ništa ni njima se to ne bi desilo, naivno reklo bi se ali ljudski.
Tih noći su i deda a i otac po nekoliko puta, noću čak i na straži se razmjenjivali ne bi li sačuvali meso. Mislim da dedi nije bilo toliko do mesa koliko do toga da ga uhvati i time u selu zadobije herojsko divljenje. Ništa se nije dešavalo, tek po koji kurjak bi se šunjao prema pilićarniku ne bi li se domogao sviježe krvi. U daljini se čulo zavijanje vukova pod punim mjesecom i po koja sova pridružujući se zimskoj pjesmi šume.
Kako se približavao dan poroda moje majke tako je i noćna straža oko sušane jenjavala a zima sve više stezala, smetovi sve više vejali nanoseći snijeg sve do drvenog praga kuće na kome je stalno uz vrata bila naslonjena ručne izrade brezova metla. Majka mi je pričala, uglavnom kad otac nije prisutan da je bio nervozniji od nje, hodao bi po kući kao izluđen unoseći veću nervozu, on je to uvijek negodovao braneći mušku gordost.
Deda iako nije bio komunista nije posebno ni u Boga vjerovao, samo onoliko koliko je do slave držao međutim te noći kad je porod otpočeo je u rukama držao raspeće koje je inače visilo nad ulaznim vratima, mrmljao nešto izmišljajući molitve za moje zdravlje. Tandžara je stajala spremna i nategnuta. Zdrav unuk je konačno pristigao nakon devetomjesečnog nestrpljenja, pucanj stare puške koji je proparao iznad krova kuće je to ozvaničio. Najbliže komšije su pristizale, Mara je pristavljala kafu a baba vadila kolače iz špajza koje je pripremila dan ranije. Kuća se kroz sat vremena ispunila više i manje poznatim licima koji su došli da čestitaju. Neočekivano spram svađom koju su imali na vratima se pojavi i Živko sa džakom na leđima i nestrpljivim izrazom na licu. Deda nije ništa rekao već baba ga uvede da sjedne stavlajući skoro pripravljenu kafu pitajući ga šta mu je to u džaku. ”Vaše meso” odgovori i svi koji su bili u kući odjednom se zagledaše u moga komšiju sa dozom radoznalosti.
Naime, po njegovoj priči se desila sledeća stvar…
Baš kada se nećkao da li bi ili ne došao da čestita, neudugo nakon očevog pucnja ipak riješi da dođe znajući da deda neće biti baš obradovan. Prolazeći sa zadnje strane kuće gdje se ujedno i nalazila naša sušana spazi čovjeka gdje leži u snijegu i džak svezan za torzo, brže bolje priđe i nađe lopova slomljenih nogu kojeg je uplašio pucanj baš u momentu kad je silazio sa preostalim mesom iz naše sušane. Potom ga prenese kod sebe u stari mlin gdje ga je svezao za točak a meso došao da vrati. Odjedanput se svi nasmijaše a Živko i deda izljubiše te se kuća ispuni većim veseljem.
Te noći da se nisam rodio ko zna da li bi se njih dvojica ikad do smrti izmirili i da li bi lopov bio uhvaćen…
Presudiše mu na složan, seoski način…
Pratite ”Micro mrežu”:
