Preostali sitniš iz džepa na kasi obližnjeg kioska mjenjam za času hladne kafe, mlada kasirka sa ostatkom dnevne ljubaznosti mi pruža kafu dok drugom rukom prihvata i očima prebraja pare koje joj pružam, kusure sitnica pokupovanih poslednjih dana. Tek umotanu cigaretu mi pokvasiše dva dječaka izbacujući vodu iz fontane pod hotelom Central, na raskršću gdje Limat dijeli grad.
Pješackim prelazom ulazim u stampedo ljudi koji su se uputili u razne pravce pa glavama uprtim u velike ekrane koji su visili sa ogromnog plafona na željeznickoj stanici pretražuju svoj peron polaska. Škripa točkova voza koji pristiže dovodi nove putnike, obratih pažnju dok skidam poklopac sa čase kafe i ugledah par koji spušta svoje kofere iz voza na peronu osam koji je upravo pristigao iz Losane.
Par sa ljubavnim parfemom i koferima utegnutim kaišem jedan uz drugi. Zagledah se u kofer koji je bio sve samo ne običan kofer. Koferi kao i ljudi se razlikuju i imaju osobine. Postoje putnički, oni su uglavnom isti po svom izgledu, pa poslovni koferi, pa ljubavni.
Međutim ovaj kofer je bio od onih koji u sebi imaju čitav nečiji zivot, ostatke od djetinjstva i garderobu i pribor za narednih nekoliko godina. Ovi ostaju ovdje, zapazih i po koferu, a i po njihovom pogledu i osvrtanju koje kaže “došli smo, to je to”.
Uslijedio je zagrljaj mladog para, zagrljaj koji je razmjenjivao podršku, koji je simbolizovao zajedničko drzanje u svim situacijama, zagrljaj obodrenja kojeg prethodno ispuniše pogledi puni ljubavi. Ne viđaju se takvi zagrljaji svaki dan. Spuštajuci kafu na žvakama izljepljen asfalt na zeljeznici HB Cirih primjetih da mi se odvezala pertla te brzim pokretima napravih čvor i ostatke uvukoh kraj zgloba, a desno od mog stopala zasija kovanica od pet franaka.
Još u čučanj položaju osvrnuh se lijevo desno nabrzaka te podignu kovanicu i sakri među prste kao da sam ih ukrao. Blagi stid me prođe, ali sam ga se uspješno otarasio glumeći neki pogled koji uputih u prazno. Vadim duvan iz unutrašnjeg džepa moje već okrzale jakne ponovo motam cigaretu nastavljajući da posmatram ljude kao na pokretnoj traci.
Posmatram lica ljudi umornih od svoga posla i žene koje čekaju svog dragog, sličnih samo po onom izrazu lica. Voli žena i kad joj na licu piše da je voljena. Prolaze majke sa djecom pod jednom rukom a kesama iz marketa u drugoj, iz nekih vire namirnice vjerovatno namjenjene za večeru. Djelim ljude na simpatične, na lijepe, na tužne, svima dajem karakter, svima smišljam priču i razlog zašto baš sad prolazi ovuda.
Šaljem ih na destinacije koje sam prilijepio njihovom izgledu. Prolazim zatim kroz masu i mirišem prolaznike, gledam im u lica, perifernim vidom već tražim gdje da sjednem i dok se već krećem ka klupi mršav starac me preduhitri te čitavom dužinom leže pod glavu stavljajući ranac. Osvrćem se dalje, okrećem se oko svoje ose, nedovoljno brzo da bi to iko primjetio, tražim nekoga reklo bi se, no daleko od toga.
Nastavljam da se probijam kroz masu, obratih pažnju na izuzetno lijepu ženu sa šeširom na glavi, aristokratskog držanja i lica koje imaju žene svjesne svog izgleda a i intelektualne snage. Tu mi se pogled zaledi i kao omađijan ispratih je pogledom sve dok se primjećivao njen šešir.
Stih jednog pisca kaže da su sve žene lijepe u mraku, iz daljine i pod kišobranom, ja bih dodao i sa šeširom, ali onim sa velikim obodom. Kafu sam već ispio i sad i ja na onom istom ekranu potražih vrijeme polaska voza kojim da se vratim u stan. Misao mi kaže da ga propustim i uhvatim sledeći, te još malo prošetam po gradu ili uz Limat.
No, ne zadrža se ta volja dugo u meni te stupih na pokretne stepenice koje me spuštaju na peron dvadeset za voz koji polazi za četiri minuta. Ulazim i guram se za mjesto, očima skicam slobodnu stolicu i ne nalazim, starija gospođa već dugo penzionerka, žaključujem po naborima koji su joj tako očigledno padali sa vrata daje prednost svojim maltezerima u prepunom kupeu.
Probijam se malo niže dok mi vrela krv osuđivanja bukti kroz vene, gledajući kera udobno smještenog dok mlada majka dvoje nejači gura među svoje noge štiteći ih od neopreznog guranja.
Domalim prstom hvatam za gumenu ručku iznad glave pribijen uz prozor izmašcen dodirima. Zvukom pištaljke sa jednom nogom unutra kondukter oglasi polazak i utopih se u masu koja me okružuje, pozdravljajući sve one likove kojima sam dao uloge shvatam da sam sam.
