“Tata dobili smo tri petice”, odmah sa vrata bombarduju me moji blizanci. Drago im, osmjeh od uva do uva, jer su učili do kasnih večernih sati protekle sedmice i na telefonu bili jako malo. Čisto da odigraju koju igricu sa drugarima. “Svaka čast momci!”. I meni drago, jer vidim taj ponos u njihovim očima i zadovoljstvo.
“Tata idemo napolje, petak je, doći ćemo oko 21:00. Možemo li naručiti picu za večeru? Naravno da hoćemo da se svi malo počastimo.”
“Dogovoreno momci. Tempiraću narudžbu za 21:00 dok se vas dvojica vratite sa basketa.”
Završavam neki započeti rad na računaru i gledam u sat. Vrijeme je za narudžbu. Gledam stare flajere picerija i naručujem pice iz naše omiljene picerije. Znam da su dobre, već smo naručivali.
Nakon 40 minuta čujem zvono na interfeonu. Taman da pritisnem da otvorim vrata neko me je već preduhitrio i vidim samo ruksak dostavljača kako ulazi u ulaz. Nedugo zatim opet čujem zvona na vratima. Otvaram, a ispred mene dostavljač mladi Indijac. Kroz žutu reklamnu jaknu viri tamnoputo lice i crna kovrdžava kosa mladića.
Pozdravljam ga, a on se malo zbuni pokušavajući da me odpozdravi na srpskom jeziku. Gleda me sa veliki osmijehom i blago se nakloni kao vid pozdrava. Otvori torbu dostavljača i izvadi dvije velike pice.
Upitah ga koliko sam dužan, a on mi srdačno okrenu svoj telefon gdje je pisao tačan iznos. Izvadih novčanik i uzeh dvije novčanice da platim narudžbu. Ostavih mu bakšiš dvije marke. On nasmijan i očigledno zadovoljan što je dobio bakšiš reče tihim glasom „hvala“.
U njegovim kestenjastim očima i njegovom ponovnom naklonu prema svojoj mušteriji spoznah ne samo kulturu, pristojnost nego i veliku borbu da se uklopi u novo društvo, tradiciju našeg naroda, da kao vjerovatno student medicine na našem univerzitetu dodatno zaradi radeći kao dostavljač i bude prihvaćen, ali ne kao stranac već kao pošten i vrijedan čovijek.
Pozdravih ga na engleskom jeziku i zatvorih vrata dok je on još jednom srdačno mahnuo rukom prije ulaska u lift.
Nekako mi drago što smo sa samo dvije izgovorene riječi pokazali da smo ih prihvatili i da bez obzira odakle dolaze mi nemamo, barem većina, nikakve predrasude prema ljudima koji dolaze trbuhom za kruhom u naš grad, da studiraju ili da mukotrpnim i poštenim radom zarade platu i pošalju porodici koja je daleko od njih. I mi smo sve to prošli kada su naši prije pedest godina odlazili u Njemačku, ali o tome ću naredni put pisati.
Sada se prepuštam uživanciji sa djecom u večeri!
