Čuvar Sveštenog Trona Pećkog, arhijerej, otac, graditelj, besjednik, sabiratelj rasutih kostiju, Mitropolit crnogorsko-primorski, pokazao nam je prije koji dan kako se i jezikom brani Raspeto Kosovo. Stao je on svojom besjedom po ko zna koji put pod sam Krst Gospodnji ne bi li samom Hristu ublažio rane.
Blažeći Hristove rane Istinom-ublažio je i iscjelio pomisli naših srdaca. Pomisli koje su gotovo usahle, iskopnile-orojivši se tragikama srpske nacionalne propasti. Njegova i Božija Istina protiv izdaje. To je krivica našeg Mitropolita. Toliko je ta britka riječ o Izdaji takla u ljušture onih što su se nekad zvali ljudima da se o najveselijem prazniku Roždestva Hristovog podigla opšta hajka na mnogostradalnu mitronosnu glavu. Onu istu mitronosnu i istinosnu glavu koja s Kosmeta nije i neće uzmaći. Koja Kosmetom diše.
Ta savremena Kosovka djevojka, taj osvećeni vidar naših rana vazda je bio kadar stići (nikad uteći) i na strašnom mjestu postojati. Na krmi naše lađe brodi Mitropolit Amfilohije već tri krstonosne decenije idući kroz srpske more i pustopoljine, kroz naša svagdašnja Jadovna. Kao da su proročki odjeknule i “u ušima našim se ispunile” one krupne i smjele riječi umirovljenog Episkopa Atanasija o političkim mutantima i skorojevićima koji veju gdje nisu vijali i žanju gdje nisu sijali. A on. On je žnjeo i opojavao kosti posijane duž Kosmeta. Pamtimo ga mi u Lijevču- novom srpskom polju nevolje kako zaziva molitvu Svetog Joanikija Lipovca i besmrtne vojske koja spava u našim brazdama. Pamtimo ga i poznajemo kao oca i roditelja. Pamtimo njegov krik i suze za Svetim patrijarhom Pavlom. Pamtimo i spominjemo.
Tog dječaka iz Morače, sam je Gospod podigao iz kamena da na plećima nosi krst narodni-krst ovoga vijeka. Grijeh bi bio Nebu vapijući, da ti čestita starino, mili Đedo-ne primaknemo rubac kad ti je potreban. Ugledajući se na Svetog Dušana Gradiškog koji je zbog nepravde udarao i na kralja, bez straha i bojazni, i mi se pridružujemo čestitim protoprezviterima koji su stali oko tvog iscjepanog sakosa (svešteničke odezde) koja je okrvavljen ali i osvećen krvlju svevremenih srpskih stradalnika. I Mojkovca, i Kosmeta, Jadovna i Lijevča.
I mi ponosno govorimo: neće nam krugodvojci iz opanaka parati Božije i carske tapije! Svagda sada i vo vijek i vjekov!
