Poštovani moji čitaoci dozvolite mi da vam najiskrenije prenesen osjećaj koji me je obuzimao dok sam sa svojom sedmočlanom grupom boravio u posjeti jednom od najljepših mijesta koji postoje a koji privlaći mnogo turista zbog svoje jedinstvenosti i ljepote. Po prvi put sam se osjećao nakako kao da sam bez tjelesne težine i kao oslobođen tereta koji nosimo u ovom svijetu materijalnog trajanja u svijetu koji nas tjera da budemo brzi, ekspeitivni da se više služimo telefonima i to onim pametnim jer nam pameti čini mi se sve manje treba, jer za nas kao da razmišljaju razvijene tehnologije koje na našu nesreću nemaju ono najvažnije to jest dušu.
Pažljivo sam posmatrao posjetioce ove nesvakidašnje ljepote i zapazio jednu od najvažniji odlika posjetilaca. Turiste to jeste posjetioce u potpunosti obuzimaju spoljašne ljepote, to jest čari prirodnog života koji se ovdje osjeća a oni se ni malo ne približavaju traganju za istinom i potrebom da se približe načinu života monaha koji ih ovdje dočekuju, sa njima se razgovara i oni te ispraćaju. Oni su odsječeni od svijeta a svoju istinu nalaze samo u samoći to jest poslušanju i molitvi. Sa druge strane su posjetioci koji se dive isključivo prirodi, bez želje ali i potrebe da se barem malo upoznaju sa tajnama monaškog života.
Kada se popnemo na Meteore primijetimo da smo i mi negdje iznad svega, jer tamo gore, samoća, i tišina su pravilo. Gdje god da pogledaš osjeća se jedinstven mir i blagost, kao što se dešava i sa čistim nebom u kasno proljeće ispunjeno ljepotom koja mami i dovodi nas u stanje neke čudne blagosti. Upravo na ovim jalovim i vrlo negostoljubljivim stijenama koje su postale palate za hiljade isposnika, hrišćanski monasi su naučili da budu mudri u mislima i skromni u uvjerenjima. Među njima živi jedan drugačiji svijet oslobođen težine podataka, vremena, posjedovanja materijalnog, a iz takvog načina života svaki monah može crpiti snagu kako bi se suprostavio elementima prirode i otpjevao himnu o stvaranj svijeta bez haosa, mržnje, rata i mnogih zla koji nas okružuju.
Kada se nađete na obroncima ovih ogromnih stijena na čijim vrhovima se nalaze manastiri Meteori i obgrlite pogledom Tesalijsku dolinu, srce vam zakuca na neobičan način. Učinilo mi se da su velike stijene spremne za veličanstvenu borbu prilikom koje bi svaki njihov pokret napravio kosmogonijsku buru u mirnoj Tesalijskog dolini koja se pri tom bezbrižno odmara u prekrasnom zelenilu kao da se baš ništa nije dogodilo ni u njoj ni oko nje.
Pogled sa stijene okružene zelenim tepihom izaziva osjećaj divljenja pomiješan sa strahopoštovanjem, ali istovremeno i radost i ushićenje jer upravo sa vrhova ovih svetih stijena čovjek osjeća svu svoju slabost naspram Stvaraočevih dijela i njegove veličine. A onda gotovo u istom trenu obuzme te osjećaj neke čudne uzvišenosti i ljepote. Ljepota je izražena kroz umjetnost, jer njen sadržaji i oblik su uvijek u potpunoj harmoniji.U mjerena ljepota je stabilna kao Partenon u umjetnost ili tiha tesalijska dolina koja se pruža u zagrljaj rijeke Penej u prirodi. Neki osjećaj uzvišenosti rađao se iz pogleda, sa ove visoke stijene na čijim vrhovima se nalazim negdje između neba i zemlje. Pogledom na zelenu dolinu doživiš neku ravnotežu koja te obuzme i postaneš nekako dio ove ljepote.
Gledajući ove visoke i ogromne stijene koje se uzdižu svugdje oko mene osjećao sam s kako tonem u sopstvene misli pune blagosti. Istovremeno isti osjećaj uzvišenosti rađa se i u svakom monahu i posjetiocu kao posledica izuzetno snažnih osjećanja koje žude i traže odgovor. A odgovor se nalazi upravo u mističnom životu monaha i miru koji vlada ovdje na Meteorima.Nekako neosjetno posjetioca obuzme ljepota doline i stijena koja se prenosi na razum i duh, dok se uzvišenost oslikava u osjećaju i duši kako bi bio lakše i bolje shvaćen. Ta ljepota i uzvišenost naglo splasne nestane ko jutarnja magla kada se niz stranu uputiš dole među ostale, a prozračna paućina ostane u sjećanju i misklim da ćew sugo trajati i povremeno nas posjećati na taj predivni osjećaj koji smo goživjeli gore između neba i zemlj, okružen trajanjem dugim gotovo hiljadu goduina koliko se monasi kreću i žive služeći gospodu i svojoj ljubavi prema njemu gore na Meteorima.
Nastaviće se…
