Ko god nije vidio mora ili koje veće jezero, mogao bi prilikom poplava doći u našu Gradišku, pa bi odmah vidio.
Za čovjeka, koji nije vješt vodi, zaista bi bilo koliko čudno, toliko i strašno, kad bi pogledao ovoliku vodu i poplavu i s jednu i s drugu stranu Save, vode ladne; i to da se ne mašamo dalje u ovom kotaru, šest sati dugu i dva do tri široku! Mi u varoši živimo sad kao na kakvom ostroviću; a sela: Čatrnja, Kozinci, Greda, Mačkovac, Gornja i Donja Dolina, Orubica, Gaj i Bajinci sasvijem su u vodi tako, da suvim ni kročiti ne mogu težaci. NJihove kuće, zgrade i košare nasađene su na panjeve visoke po fat i dva, i to sve zbog poplave Save, pa u kući samo žive u Suvu, a čim hoće tri četiri koraka da izađu u dvorište, odmah se mora u lađu sjesti i navesti se.
Mal’ ne svake jeseni i proleća voda ovdje nadolazi i plavi, i to nekad više nekad manje. Godine 1879. bila je ovdje poplava velika, kakove ni od čitava vijeka ljudi ne pamte; druga velila voda bila je 1882. a sad treća.
Gradiška je sva kao u moru. Četiri sata daleko odavde do na Svinjar može se čovjek ako hoće u damfišu voziti. Voda je strašna, i sat, a mjestimice i dva razlila se i potopila sve suvo. Mnogi su iz kuća iselili, a domaću živinu kao: konje, goveda i svinje još davno su isturili na suvo, pa se tamo muče- ljudi na vlazi i bez krova; a stoka im opet pati se glađu. Ulice gradiške voda je na mnogim mjestima prelila i samo još nekoliko kuća stoji nepoplavljenih.
Zabilježio sveštenik Stevo Davidović.
/Приче из Лијевча/
