Mnogo zanata je pred izumiranjem, a jedan od njih je i potkivanje volova. Ovaj zanat se bar stotinu godina prenosio s koljena na koljeno, a sada će se vjerovatno ugasiti, jer je posla sve manje. Danas se uglavnom sav posao sveo na to da se još potkivaju samo volovi koji su neophodni šumskim gazdinstvima, jer su najpodesniji da iz nekih uvala i vrzina izvuku trupce ili ogrevno drvo.
Potkivanje volova je bio jedan od najisplativijih zanata, jer u selu život nije mogao da se zamisli bez stoke, naročito krava i volova. Posao je opasan, jer lako može da se desi da se govedo ritne i da nanese povrede opasne po život potkivaču, ali u isto vrijeme na svoj način i lijep.
U Republici Srpskoj šumarije u Han Pijesku i Višegradu, zbog vrlo teških terena na kojima se obavlja sječa, još koriste volove za izvlačenje drva sa nepristupačnih terena, jer svaka mehanizacija je bespomoćna. Potkivanje volova je izuzetno težak posao, jer je vola teško oboriti i pripremiti za potkivanje, to je naopasniji dio posla, vo može jednim udarcem da ubije čovjeka. Potkivači sebi naprave priručnu spravu kojom uz pomoć kaiševa, podignu vola, obore ga na bok i tek tada počinje potkivanje. Za razliku od volova, konja je neuporedivo lakše potkivati, jer mu samo podignete nogu i stojeći se sve obavi.
„Ja se ovim poslom bavim 15-ak godina, od kada sam iz Kladnja došao u Han Pijesak. Ne znam koliko sam do sada volova potkovao, ali znam da se taj posao mora uraditi do kraja precizno. Kada vo bude potkovan on je nekoliko puta jači i spreman je da ide u uvale i gudure da izvlači balvan sa mjesta odakle nijedna mašina to ne može. Nekada je ovaj posao bio vrlo cijenjen, a danas potkivanje vola košta 20 KM, što i ne bi bilo suviše malo da posla ima više. Ja uglavnom potkivam volove seljaka koji izvlače šumske trupce za Šumsko gazdinstvo Visočnik iz Han Pijeska”, kaže šezdesetogodišnji Milomir Stanišić, jedan od posljednjih potkivača volova u toj regiji.
Najteže je, kako kaže Milomir, potkivati vola koji ima ravne tabane, odnosno papke i to je najzahtjevnije, jer potkovicu treba izuzetno precizno prilagoditi kako bi vo mogao nesmetano da se kreće. Dodaje da je bilo slučajeva kada se volu pod potkovicu, da ga ne bi žuljala, morao stavljati filc koji bi smanjio kontakt ravnog stopala i „obuće“. Ovaj potkivač volova tvrdi da „bos“ vo ne može biti od koristi jer nije stabilan, kliže mu se, a kada ga „obuju“ tada postaje nezamjenjiv.
Kada je par volova dobro „obuven“ i obučen za šumske, to jest „furmanske poslove“, onda je njegov učinak veliki i vrlo su cijenjeni od poslodavaca, a gazde volova dobro zarade. Stručnjaci tvrde da bi bez volova u lancu proizvodnje najmanje 20-ak posto šumakih sortimenata u pojedinim šumskim odjelima ostalo neiskorišteno, jer ga mašine ne mogu izvući do tvrdog puta. Ova činjenica dovoljno govori o značaju potkivanja volova koji obave taj dio posla. U vrijeme kad se sela ispod Zlatara, Javora i Murtenice polako prazne, a svuda zatvaraju kuće, još golobradi Slobodan Lečić (19) iz novovaroških Amzića rešio je da ostane na selu i za život zarađuje rabadžijajući po okolnim šumama i – potkivajući volove.
Nekada su u zapadnoj Srbiji i Bosni potkivane i krave koje su prezane u plug, a danas je to ostalo samo u sjećanju starijih ljudi koji pamte vrijeme poslije Drugog svjetskog rata. Zbog nedostatka tegleće marve, kako se to govorilo, i krave su prezane u jaram i obavljale neke poljoprivredne poslove poput oranja, drljanja, izvlačenja drva, dovoženja sijena i snoplja sa njive poslije kosidbe ili žetve. Kasnije su taj teški posao preuzeli traktori koji su mnogo učinkovitiji, a nama je preostalo samo sjećanje na drugačija vremena.
“Svi biva i prođe, i vrijeme i ljudi i zanati ali dobro je što ostane u sjećanju ili pak zapisano da generacije koje dolaze znaju šta I kako je nekada bilo”, kaže na kraju priče potkivač Milomir sa sjetom.
